Utjeha u krvi i tragovi od zubi. Praznina duše, a onda urlik nakupljene neizdržljivosti. Pitaš se jesam li to ja.
Sa zida je otpadala mat boja dok su se na podu skupljale lokvice vode koja je kapala sa stropa. Htio si da te obojim velikom četkom, ali vrijeme za to već je prošlo, ne znam kako toga nisi bio svjestan. Skočio sam s prozora i ostavio te da propadaš skupa s prostorijom.
Dobro si izgledao kad je tvoje tijelo bilo omotao u crveni baršun, iako si i dalje mirisao po duhanu. Nisi se ljubio baš dobro, ali te bilo lijepo promatrati, a još ljepše sklupčati se uz tebe i sanjati o nebuđenju.
Pogled ti je sezao u preveliku daljinu i tada sam znao da nisi moj. Negdje u zlatnim vrtovima Indije, koji su se igrom slučaja nalazili upravo ispod našeg prozora, počeli su se sklapati cvjetovi bijelih ljiljana, ali ja im to nisam dopustio pa sam im naredio da ovoga puta zasjaje snažnije od mjeseca koji se čarobno ljeskao na njihovim laticama. Ja sam se tada pretvorio u morskog psa i zario svoje očnjake duž tvoje noge. Ti si zaječao od boli, a trenutak poslije čuo si me kako ti govorim Znam da nije tvoja krivica, ali tako se ja osjećam zbog tebe.
Iz vrta sam uzeo bijele ljiljane koji su se sada pretvorili u male skulpture od mjesečevog kamena, a onda se zaputio prema ogradi našeg posjeda i onome što se nalazilo s njene druge strane, a što sam ranije izbjegavao jer je bilo nepoznato i daleko od tebe. Vanjski mi svijet najednom nije predstavljao strah od promjene nego teritorij koji je čekao da ga pokorim ja koji sam zbog tebe postao
jasan poput odlučnosti,
nemilosrdan poput pravednika,
svijetao poput vode
i nimalo žedan
tuđe krvi,
ali zauvijek gladan tvoje.
