KAJsije

Oh zašto ne odgovaraš na moju poruku, zašto na Facebooku postoji taj inbox Other koji nitko nikad ne čita. Da sam imalo skloniji drami ili da sam se već zaljubio u tebe iako sam te promatrao jedva pola sata i nisam razmijenio ni jednu riječ s tobom mada smo se gledali sad bih grizao nokte od nestrpljenja i izgubljeno hodao ulicama i slušao francuske šansone. Sad ne slušam njih, ali slušam neku francusku pjevačicu koja tu i tamo ubaci nešto na engleskom, moram priznati da joj ne ide loše, a i glazba joj je lijepa. Danas sam kupio kajsije pa sam se sjetio onog prijelomnog trenutka svoje adolescencije kad smo saznali da su kajsije isto što i marelice pa smo dobru minutu šutjeli zbog iznenadnosti i neočekivanosti te spoznaje koja je došla sasvim slučajno kad smo pitali profesoricu kako se na engleskom kaže kajsija, a ona nam je odgovorila apricot. Ali apricot je marelica, uzvratili smo mi. Pa da, to vam je jedno te isto. Sad mi je malo čudno da sam tek sa sedamnaest saznao za tu sinonimiju, ali godine nisu ni prepreka ni temelj spoznajama nego samo točka na vremenskoj crti ispod koje možeš napisati Tada sam naučio to i to. Ona je za vremena koje je nalikovalo tome danu spavala pokraj mene a ja sam joj rekao da ne šapće dok govori u snu. Tada bi se uspravila u krevetu i pokazivala koliko je lijepa tim svojim pametnim očima i otvorenim osmijehom koji nije poznavao pretenzije, ali koji je ponekad bio zločest. Volio sam je ne zato što je imala svilenu crnu kovrčavu kosu ili zato što je žena, a žene su racionalnije iako ne nužno i jednostavnije, nego zato što sam osjećao da je ona ta s kojom sam htio preseliti u Pariz i čitati Bertolta Brechta dok sjedimo na preuredno podšišanoj travi nekog parka i možda jednoga dana osnovati obitelj ali tek kad ostvarimo zavidne karijere i kupimo si lijepi auto kojim ćemo vikendom putovati Europom u koju smo svaki dan ulagali minimalno osam sati. Ja sam onda naravno ipak otišao bez nje, i to ne u Pariz nego u neke mračne predjele svoga srca, iako nije sve bilo toliko bezbojno jer se u toj tami tamo daleko ispred pojavilo sjeme koje je klijalo i koje sam ja zgrabio svojom rukom, a ono je propupalo i iznijelo me negdje u predjele između Medvednice i južne zaobilaznice, u proljetne večeri koje sam provodio u mutnoj jasnoći smijući se svojim prijateljima koje sam jako volio i koje sam htio zagrliti i poljubiti ali nisam htio da njima bude neugodno pa bih se umirio i samo ih promatrao i pitao se bi li meni stajali šeširi sad kad imam bradu. Oko mene se stvarao krug a ja sam se osjećao bezbrižnije nego ikad pa sam se ustao i zaplesao pored nekih djevojaka, nije me bilo briga što smo mi jedini imali hrabrosti za opuštenost dok su nas drugi promatrali želeći biti jednako sigurni u sebe. Te večeri nismo otišli u Budimpeštu iako smo to planirali, ali austrougarska arhitektura Zagreba na jednak je način mogla pružiti postelju osjećaju pripadnosti, pogotovo zato što smo bili mladi i imali vremena i udaljenosti smo brojali pjesama koje su nam svirale u slušalicama, a svijet je oko nas brujao jer je bio sretan zbog alkohola u krvi i bala na kojem smo svi sudjelovali iako nismo nosili krinoline niti odijela, ali smo se prepuštali zanosu koji je imao svojstva transa no iz njega se bilo lakše trgnuti, a ja sam se sjetio njegove nerječitosti pa sam se samo malo prepustio sjeti, ali ne i predaji jer se pobjedi učim svaki dan.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s