Dozivanje sunca

Čekao sam na tvoju poruku iako sam znao da ona neće doći jer ti nisi odan niti si se vezao za mene. A čak i da ja nisam volio tebe, imao si životinjski miris i kožu koja je vapila za mojim očnjacima i nešto u svom načinu držanja zbog čega sam se pored tebe osjećao prirodno. Srce mi uz tebe nije kucalo brže nego je sve bilo baš onako kako treba biti.

Zagrizao sam u jabuku jer je ona jedina u mojim ustima mogla proizvesti isti okus kao tvoj vrat. Žvakao sam je agresivno, brzo otkidajući nove komade žućkastog tkiva koje nije stiglo niti oksidirati. Bilo je nečega biblijskog u tome, a ja nisam bio siguran jesam li ja Adam ili Eva ili netko treći tko zapravo i ne griješi nego pokušava postati uzvišen, a to sam mogao jedino kad si ti bio pored mene.

Na nebu su sjale zvijezde jer smo se nalazili u prostoru do kojeg nije dolazilo svjetlosno zagađenje grada. One su me umirivale jer je osvijetljena noć spokojnija od dana i manje užurbana od njega, ali malo me čudilo što s tobom ne vidim sunce koje izlazi svaki put kad doživim ljubav. Jednako tako nisam bio žena, što znači da nisam bio dalek i odlučan. Stajao sam tamo nasred livade nesigurnog pogleda u svom dječačkom obliku, iako sam imao bradu koja mi je davala izgled muškarca i privid čvrstoće.

Ti si bio tek sjena i nisam te mogao vidjeti cijelog, ali glas ti je zvonko odzvanjao noćnim zrakom pa sam znao da si ondje. Htio sam ti reći da te želim zagrliti, ali kočnica koja se nalazila u mom pleksusu ili pak želucu nije mi dopuštala da iz pluća istisnem zrak i to izgovorim. Pa ipak, nisam se htio predati, zbog čega sam to napravio na svoj način.

Zaplesao sam rukama, krivudavim linijama iscrtavajući put ispred sebe. Podigao sam ih u zrak i zavrtio oko svoje glave. Nešto se medeno počelo pojavljivati u zraku. Napravio sam krug oko sebe, iako sam bio manje vješt od baletana, zbog čega sam se pomalo nespretno dočekao na pete kad sam obišao svih tristo šezdeset stupnjeva. Ali u tom postupku nije bila bitna tehnika nego namjera, što mi je bilo jasno i prije nego što se negdje u krošnji drveta iza tvoje prikaze začuo cvrkut ptica.

Pomaknuo sam se s mjesta i zaplesao cijelom livadom. Oblikovao sam neke pokrete koji su izgledali kao da su iz filma o plesu na kiši, iako nije padala kiša niti sam ja imao kišobran niti sam ikad pogledao taj film. Zvijezde su počele blijediti, a negdje na jednom kraju horizonta nebo je prestajalo biti crno. Izvodio sam skokove s nogama za koje sam htio da izgledaju gimnastički savršeno, no ja nisam bio trenirani suvremeni plesač, baš kao što ni ti nisi više bio tek sjena nego si počeo poprimati materijalniji oblik. Obišao sam cijelu livadu i nisam se uznojio ili uspuhao, ali sam ipak iznenada stao, samo zato da ispustim grleni uzvik, nakon kojega je na obzoru granulo sunce.

Ti si sada stajao preda mnom u svojem čitavom obliku, a ja sam se široko osmijehivao jer sam te uspio dozvati na jedini način koji mi je dolazio prirodno. Tijelo ti je mirisalo na cvijeće, a visoko iznad nas sjalo je sunce. Tako sam znao da se volimo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s