Kultni izlazak

Po laptopu mi se zalijepio vosak svijeće koju držim na stolu i koju nikad nisam zapalio jer svi znaju da su svijeće samo za ukras. Danas ću biti ciničan. Izašao sam iz kreveta prije dva sata, što će reći u osamnaest sati i pet minuta. Ubijala me glava svaki put kad bih svojim tijelom napravio neki pokret koji nije bio podizanje prsa u udah. Čini se da sam malo pretjerao s alkoholom sinoć. A rekao sam si da ću biti oprezniji s crnim pivom. Ili ga barem ne miješati s bijelim vinom. Ali što sam mogao – ples, ekipa i pivo dobitna su kombinacija. A jučer sam se doista naplesao. Bio sam u klubu koji je smješten u starome skladištu i u kojemu sam doživio najlošiji i najbolji izlazak ove godine. Bio sam sa svojim prijateljem Dominikom. On je tvrdoglav i ima špičastu frizuru i kosi nos i jako je drag i svi ga vole. Ipak, to ga nije spriječilo da bude pomalo ukočen kad smo stupili na plesni podij, ali ne krivim ga. Još je bilo malo ljudi i valjalo se aklimatizirati. Za kupljenu ulaznicu dobili smo plastičnu kockicu, jednu od onih kakve koriste djeca u igri kad slažu tornjeve ili neke druge maštovite oblike. Kockica se mogla zamijeniti za rakiju na šanku. Ja sam odabrao medicu koja je bila odvratna. Sad mi je malo žao što umjesto toga nisam sačuvao kockicu koja bi mi bila fora uspomena. Pokraj Dominika i ja sam bio pomalo ukočen, ali kad sam shvatio da ću zbog toga propustiti Euphoriu od Loreen, bacio sam se na posao. Iza nas stajala su dva dečka od kojih je jedan bio ćelav i jako mi se sviđao i pokušao sam uloviti njegov pogled jer nisam bio dovoljno pametan da pokušam uloviti hrabrost i priđem mu sam. Pokraj mene je prozujao dečko koji je bio našminkan i obučen u haljinu i cipele. To naravno nije bilo nimalo čudno jer je su drag queenice bile glavno obilježje partyja. Ono što jest bilo čudno bilo je to što sam bio gotovo siguran da me taj dečko uočio, ali svejedno me nije pozdravio. A to mi je bilo čudno zato što smo se prethodna tri dana dopisivali i dogovorili da ćemo se upoznati te večeri. Ipak, nisam se previše zamarao time, ne zato što mi je njegova haljina bila ne baš lijepa, nego zato što mi se nije dalo mučiti se s formalnostima oko upoznavanja jer sam samo htio plesati. Klub se počeo puniti dosta kasno jer se prije njega održavao Eurosong, što će reći jedan od najvažnijih događaja u godini gotovo svakoga pripadnika homoseksualne orijentacije u Europi. I Australiji. Počeo sam susretati ljude koje poznam. Do mene je došao Andrija. Ima novu boju kose. Rekao je da je siva, a ja sam mislio da je plava, ali nije moja krivica – reflektori i stroboskopi učinili su svoje. On je na Eurosongu navijao za Hrvatsku. Ja sam mu rekao da sam navijao za Ukrajinu pa je zaključio da nisam netko s kime se može racionalno raspravljati te je otišao plesati. Dominik i ja stajali smo malo izvan žiže, a meni se to nije sviđalo, a čini se niti njemu jer smo se uskoro počeli gurati prema pozornici na kojoj je kasnije trebala nastupati neka ženska (lik, jel) iz Srbije. Glazba koju su isprva puštali bila je malo čudna, podsjetila me na očajne remikse koji se vrte u Hotpotu, ali takve su bile samo dvije-tri pjesme. Sve ostalo bili su poznati hitovi (novije) pop-povijesti. Bilo je i jako vruće. Ja sam pogriješio jer sam obukao preuske hlače pa sam se dosta brzo oblio znojem, a i košulja mi se uskoro našla omotana oko pasa. U jednom je trenutku zasvirala Everyway That I Can, odnosno turska pobjednica Eurosonga 2003. godine. Cijeli je klub zavrištao od uzbuđenja. Osim Dominika. On nije imao pojma što je to, ali to ionako nije bilo bitno jer, dok sam mu rukama i nogama pokušao objasniti da je to najbolja pjesma ikad, pokraj nas je prošao neki lik koji je važno kimnuo u znak potvrde. U međuvremenu sam zaključio da ipak želim upoznati onog dečka koji je bio našminkan pa sam mu prišao. Bio je dosta pijan, a ja ga nisam apsolutno ništa čuo jer ima tihi glas koji se izgubio u prostoru ispunjenom glazbom, tako da nam se komunikacija svela na to da sam ga ja bombardirao pitanjima i molio sve pop-zvijezde na nebu da njegovi odgovori također ne završavaju upitnikom. Već mi je u porukama dosta izravno davao do znanja da mu se sviđam pa mi je to sinoć i demonstrirao kad me odveo sa strane i počeo ljubiti. To mi je ljubljenje bilo čudno i pomalo neugodno jer nisam osjetio da mi dolazi prirodno. Htio bih reći da sam ga odmaknuo od sebe i rekao Idem ja sad malo plesati, vidimo se, ali uopće se više ne sjećam je li završilo na taj način, ali završilo je jako brzo i ja sam doista već sljedeće minute plesao s Dominikom koji mi je uputio pogled koji sam odbio protumačiti onako kako je on namjeravao. Negdje tijekom večeri na pozornicu se popela dama iz Beograda koja je svojim nastupom pokušala izazvati kolektivnu hiperventilaciju već usplamtjelih sljedbenika pop-glazbe. No, unatoč ili možda baš zbog naše ljubavi prema kičastim stvarima, ipak posjedujemo određenu dozu kritičkog mišljenja pa se nismo dali tako lako oduševiti. Ali isto smo tako i solidarni i rado dajemo potporu pa smo je pozdravili glasnim pljeskom i uzvicima, iako moram priznati da mi je od sva tri nastupa koja sam imao prilike vidjeti u ova četiri mjeseca taj bio najlošiji. Za mene je kraljica majka još uvijek Roxanne Flamingo. Između pauza u plesu (koje su ipak bile potrebne jer plešem dosta intenzivno) razgovarao sam s poznanicima i prijateljima. Jedan od njih je i Ivan koji je jako visok i zapravo ima prelijepo lice. Pohvalio sam mu frizuru i pitao ga kako to da je izašao iz crne odjeće. Na sebi je imao majicu svijetle boje koja mu je jako dobro stajala, možda bi češće trebao nositi nijanse. Rekao sam mu da bih se ljubio s njime, a on nije ni časa časio nego se odmah bacio na mene. To je isto bilo malo neobično jer se nikad dosad nisam ljubio s nekim tko je toliko visok (jesam li rekao da je jako visok?) pa se on morao dosta saginjati, a ja se penjati na prste, ali hej, ne mogu reći da je to bio neki naročiti problem. Na party smo svi došli u svojim grupicama, ali tijekom večeri se dobar dio nas štovatelja Madonne, Lady Gage i, ovaj, Azealie Banks (njenu su pjesmu jedinu pustili dva puta. Vjerojatno zato što ima samo jednu pjesmu) izmiješao i plesao zajedno. To mi je bilo super jer se u Hotpotu takvo nešto nikad ne dogodi pa se stvori dojam da smo međusobno grupirani i nepristupačni, što zapravo nije istina, ali to se zajedništvo nažalost dosta rijetko može vidjeti, tek na pride afteru i u ovakvim prilikama. Možda smo nesigurni pa se bojimo prići drugima. Tu je misao dobro uobličio Samuel kojemu sam prišao i rekao mu -Hej, ti si Samuel? -Da, jesam! –Ja tebe imam na svom WhatsAppu. Jednom smo se nešto dopisivali pa mi je čudno imati nekoga u mobitelu koga nikad nisam upoznao [dopisivali smo se, ali nikad uživo upoznali]. –Da, znam tebe. Ti si onaj koji studira [umetni fakultet]. –Da! Ali završio sam ga! –Vidio sam ja tebe već više puta vani i htio sam ti se javiti, ali bilo mi je bed prići ti samo tako. –Trebao si! Ja sam ful pristupačan. –Ah, to svi kažu.
Doista, to svi uvijek kažu, a gotovo sam uvjeren da tako i misle jer, ako je suditi po ljudima s kojima sam se dosad upoznao, svi su veseli i dragi i solidarni i prilično je kul biti dio zajednice u kojoj su i oni. Samo bi nam svima možda trebalo malo više opuštenosti.
Kad smo izašli iz kluba već je svanulo. Nebo je bilo oblačno i padala je lagana kišica i, unatoč glazbi koja se mogla čuti iznutra, sve oko nas bilo je mirno. Dominik je rekao da ima osjećaj da me sputava svaki put kad izađemo van. Ja nisam razumio na što točno misli, uglavnom zato što je on vjerojatno jedina osoba koju bih sa sobom vodio i na kraj svijeta. Rekao mi je da će me odvesti kući. Ja sam odgovorio Mogu i Uberom, ali ionako sam znao da ću pristati. Mokra avenija kojom smo se vozili bila je sasvim siva i otvarala se na zapad koji je bio svijetao i istodobno je djelovao i nestvarno i medicinski sterilno i obećavajuće. U meni se javio onaj osjećaj koji se pojavljuje uvijek kad dobijem potrebu uhvatiti nešto neopipljivo. Prizori poput toga jutra jedina su dostojna scenografija velikim stvarima koje se trebaju dogoditi u životu, i ako se one tada doista i dogode, ne izazovu ni treptaj srca ni trzaj tijela ni udah iznenađenja zato jer je njihovo zbivanje očekivano i prirodno. Ipak, dok smo se Dominik i ja vozili kući, nije se dogodilo ništa, osim što sam se morao boriti sa snom koji mi je prilično uspješno zaklapao oči, ali nije mu bilo nimalo žao što sam ga odgodio do jutra.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s