Na Zrinjevcu

„Razočarao sam se samo malo jer sam mislio da sam ti te večeri ja jedini zapeo za oko.“ Htio sam dodati: „Mislio sam da sam poseban jer ti se sviđam“, ali nisam htio da pomisliš kako moj osjećaj vrijednosti ovisi o doživljaju drugih ljudi.

„Možda sam nešto krivo shvatio, ali i sam si rekao da nisi zaljubljen u mene. Ako netko treba biti razočaran, to sam onda ja“, pravilno si odgovorio.

„Znam“, rekao sam i počeo tražiti sljedeće riječi, „ali u tom sam se trenutku stvarno ponadao da bismo ti i ja… pa… da bi moglo biti nečega između nas“, dovršio sam sramežljivo i pomalo nespretno.

Napravio si kratku stanku, a onda me jednostavno upitao: „A tko je rekao da ničega ne može biti?“

Ja sam te pogledao u čudu. Trbuh mi se zaljuljao i na trenutak sam osjetio da gubim ravnotežu. Kroz glavu mi je proletjela cijela povijest mog ljubavnog života pa mi je djelovalo nestvarno sjediti nasuprot tebi i čuti te kako izgovaraš te riječi. Ne mogu reći da si mi se stvarno sviđao, ali pomalo si me impresionirao. A kad ti netko tko te zanima kaže da se može zamisliti s tobom, onda osjetiš da rasteš iznutra. Onda si pokušaš reći: „Hej, neću dopustiti da moju euforiju uvjetuju drugi ljudi“, ali tvoja romantična strana tad je već sasvim otjerala razum pa se samo nakesiš kao najveći mangup.

„Stvarno misliš da bismo ti i ja… Misliš da bismo mogli biti skupa?“ upitao sam. „Ali kako ćemo to znati? Ne bismo li se prvo trebali ljubiti? A gdje ćemo se ljubiti? Jedino da odemo u tvoj stan. Ali kako ćemo u tvoj stan kad ti je tamo cimer? Možda možemo kod mene. Došao sam biciklom, ali nema veze, ići ćemo taksijem pa ću se sutra vratiti po njega. Ali nemoj misliti da te zovem na seks! Ne želim se seksati s tobom. Barem ne zasada!“ izgovorio sam ja prije no što sam se uspio zaustaviti.

Pomislio sam da sam te uplašio svojom neurotičnom analizom naše možebitne bliske budućnosti jer si me oprezno pogledao i nisi odmah odgovorio. Skrenuo si pogled u stranu, prema zgradama koje su omeđivale mirniju stranu Zrinjevca, onu kojom nisu prolazili tramvaji. Između prstiju ti se lijeno dizao dim cigarete. Disao si polagano i glasno. Napravio si pokret desnom rukom, a onda je cigareta završila na podu. Nagazio si je svojom pokidanom tenisicom te si usmjerio svoje oči prema meni. Bile su tamne i drske, možda čak i zločeste, ali to nisam uspio ustanoviti jer si se nagnuo i poljubio me.

Negdje iznad nas ptice su uspijevale nadjačati buku prometa ulice na koju je gledala naša klupica. Neki je pas uzbuđeno zalajao. Sjene kasnog poslijepodneva gubile su se među nogama djece koja su, zaigrano vrišteći, trčala parkom. Ja to nisam vidio, ali, kad si prislonio svoja usta na moja, sve sam to mogao zamisliti oko sebe. Odvojio si se od mene, a ja sam osjetio da je moja nervoza nestala.

„Jesi li ikad pokušao progutati sunce?“ upitao sam te, ali nisam dočekao tvoj odgovor jer je moje pitanje bilo retoričko. Nasmiješio sam se, a onda usmjerio pogled prema nebu. Tragovi aviona pretvarali su se u pahuljaste oblake. Sunce se više nije vidjelo, ali njegove su zrake svejedno dopirale kroz prolaze između zgrada. Pitao sam se je li ljubav uvijek ovako spokojna.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s