Iskra u katranu

Odvukli su me u prazninu. Ona je bila sasvim bijela. Na tlu se nalazio prostor od nekoliko kvadratnih metara koji je bio prekriven katranom. Naredili su mi da se ondje zaustavim. Svukli su me grubo i učinkovito. U tom je osjećaju bilo neke perverzne ugode jer me taj čin skidanja podsjećao na djetinjstvo kad mi je majka u žurbi skidala odjeću prije no što bi me istuširala. Ali sad me nisu čekali topla voda i konfekcijski sapun. Prvo su s mene strgnuli pletenu majicu krem boje. Bili su snažni pa su me uhvatili za ramena i podigli u zrak kako bi povukli hlače s mojih nogu. Cipele nisam imao, njih sam izgubio još dok sam trčao da za njih obavim jedan zadatak jer sam vjerovao da ću im se tako svidjeti.

Sad sam stajao potpuno gol. Oni su se nalazili sa svake strane mojih leđa. Mogao sam osjetiti njihovu energiju na svojoj nagoj pozadini. Taj mi se osjećaj gadio. Gurnuli su me na prostor s katranom. Poskliznuo sam se, ali sam se uspio održati na nogama. Nisam znao što me čeka, bilo mi je hladno i osjećao sam se posramljeno zbog svoje golotinje i prelake predaje. U sljedećem sam trenutku prestao razmišljati jer je moje tijelo probola bol od koje sam grleno zavrištao, ali ne toliko snažno da bih uspio nadglasati zvuk paranja kože na leđima. Bičevali su me. Jedan udarac. Drugi udarac. Treći udarac. Polako, sistematično i sladostrasno. Kričeći od boli, pao sam na koljena. Oko mene su frcale krupne grude katrana koje su mi se lijepile za tijelo, vješto skrivajući crvenilo krvi i smanjujući moju pokretljivost. Doduše, ionako se nisam imao snage na bilo koji način kretati, jer, nakon što su se zadovoljili pokušajima da me ukrote, bacili su se na cipelarenje. Urlikao sam kao životinja jer više nisam imao ego nego tek nagon za preživljavanje, ali moje preživljavanje nije bilo izvedivo jer su se njihove crne lakirane čizme oštrih vrhova pobrinule za to da mi polome kosti i protjeraju posljednje trunke aktivne energije iz moga tijela, a onda i za to da postanem neraspoznatljiv usred tog poda prekrivenog, baš poput mene, crnim ljepljivim talogom. Ja sam se tada prestao odupirati, a onda i trzati. Time je njihov posao bio završen. Udarci su prestali, a oni su napustili bijelu prazninu nagrđenu raspršenim katranom.

Ja pak nisam umro nego sam otvorio oči koje su bile prazne i britke poput oštrice mača i odlučne kao ruka ratnika koji zamahuje tim mačem. Postavio sam se na dlanove. Zastenjao sam od bola, ali ta mi je bol davala do znanja da sam izdržao. Počeo sam puzati. Desna ruka naprijed, povlačenje tijela, lijeva ruka naprijed. Napredovao sam sporo jer je katran bio gust i ljepljiv, ali napredovao sam svejedno. Bio sam prljav i ozlijeđen, no isto sam tako bio i prazan i odlučan, a te su dvije stvari ključne za uspjeh pa sam se polako dokopao bijelog tla, a nakon toga se napokon osovio na slabe noge. Iscrpljeno sam uzdisao dok se s mene cijedio katran, a ja se trudio održati na klecavim koljenima hvatajući rukama ravnotežu, ali u tom sam trenutku znao da sam pobijedio. Praznina je nestala, a ja sam opet bio u stvarnome svijetu.

U pletenoj majici krem boje. Na otvorenoj travnatoj površini koja se na kasno-poslijepodnevnom horizontu uzdizala na niska brda. Ja sam okrenuo glavu iza leđa. Na licu mi se nalazio zagonetan smiješak. Na nebu tik iznad brda bešumno je eksplodirao planet. Ja sam uspio jer se nisam predao.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s