Trideset i pet

Odlučio si se ubiti, ali si ovaj put naumio i uspjeti u tome. Prošli pokušaj završio je katastrofalno: mjeseci psihijatrijskog nadzora, zabrinuti roditelji koji te ne ostavljaju na miru, pogledi na ulici koji gotovo neizbježno padaju na tvoj zglob, strah u očima prijatelja… Ali ovaj će put biti drugačije, o da. U svakom zlu ima i nešto dobro. Eto, da nisi završio na psihijatriji, nikad ne bi imao pristup antidepresivima koji su se uredno gomilali u tvome kuhinjskom ormariću. Isprva si ih redovito pio, naravno. Preispitao si svoje odluke i potrudio se izboriti za sebe. Nadao si se da će ti tablete pomoći da opet osjetiš i najmanju naznaku nekog osjećaja. To nije čak morala biti ni sreća. Bilo ti je dovoljno i da osjetiš barem jedan ubod tuge pa da možeš pasti na koljena i zaplakati onako kako to rade ljudi kojima osjećaji nisu isparili iz tijela. Ali nikakav plač nije dolazio i nikakav osmijeh ti nije obasjao lice pa si prestao piti tablete i počeo ih čuvati za viši cilj. Svakoga si dana, a odlučio si da će ih biti trideset i pet jer si vjerovao da je trideset i pet tableta u želucu dovoljno da izazove učinkovitu smrt, sa strane stavljao po jedan bombončić za sreću koji ipak sam nije mogao biti to, ali će, zajedno sa sebi jednakima, postati katalizator tvoga konačnog oslobođenja.

Danas je dan broj trideset i pet. Mirno si prišao ogledalu (kao da netko u tvom stanju stvari radi ikako drugačije nego mirno), pogledao svoj odraz i jedva prepoznao svoje nekadašnje crte lica i vrata pod novim naslagama sala koje su sa sobom donijele tablete protiv depresije. Ha! To im je bila jedna od rijetkih pozitivnih strana. Sada ti nitko više nije mogao prigovoriti da si žgoljav, ali, čak i da jesi mršav, nitko ti se ne bi usudio ništa reći. Otkad si završio na psihijatriji, svi razgovaraju s tobom u rukavicama. S kondomom na jeziku. Kao da si ti toliko osjetljiv.

Nisi napisao oproštajno pismo. Što bi uopće ikome više imao reći? „Nisam sretan?“ „Ništa ne osjećam?“, „Ovdje nema mjesta za mene?“, „Želim otići?“ „Molim vas, pustite me?“ Te si fraze već beskonačno puta prevalio preko usana, ali one su se izgubile pod stalnim napadom ispraznih „Ma bit ćeš ti dobro“, i „Svatko se ponekad loše osjeća.“ Odavno si odustao od pokušaja da ih uvjeriš kako u tvom rječniku ne postoji riječ „ponekad“ nego „stalno“ te da „osjećati se“ nije nešto čega se tvoje tijelo sjeća. Da si bio imalo osvetnički nastrojen, napisao bi u tom oproštajnom pismu kako te nikad ne slušaju i kako si se umorio od borbe kako bi došao do riječi, ali opet, da imaš želju za osvetom onda možda uopće ne bi bio u ovoj situaciji.
Dakle, pisma neće biti.

Okrećeš se od ogledala. Odlaziš u kuhinju, uzimaš čašu koja stoji na sudoperu, otvaraš slavinu i puniš čašu vodom. Umjereno hladnom, jer iz navike ne želiš oštetiti grlo. Dižeš ruku u visinu glave jer se tamo nalazi ručka ormarića kojeg trenutak kasnije otvaraš i uzimaš kutijicu u kojoj se nalazi trideset i pet tableta. Po jedna za svaki dan tijekom kojega si se nadao da to nećeš morati napraviti.

Nada umire zadnja a sada je došao red na tebe. Jedan. Dva. Tri. Gutljaj vode. Četiri. Pet. Šest. Gutljaj vode. Ovo ide presporo. Sedam. Osam. Devet. Deset. Jedanaest. Dva gutljaja. Dvanaest. Trinaest. Četrnaest. Petnaest. Šesnaest i jebemu zašto ne i sedamnaest. Gutljaj. Gutljaj. Osamnaest. Devetnaest. Ovo nikada neće završiti pa neka bude i dvadesetdvadesetjedandvadesetdvadvadesettri. Gutljaj gutljaj gutljaj. Osjećaj davljenja. Polako. Ne požuruj se. Blizu si kraja. Dvadeset četiri. Dvadeset pet. (Treba li ti već biti muka?) Dvadeset šest. Dvadeset sedam. Dvadeset osam. Gutljaj i još jedan gutljaj. Ponovno otvaranje slavine i sipanje vode u čašu. Dvadeset devet. Trideset. Trideset jedan. Trideset dva. Trideset tri. Trideset četiri. Žestoko lupanje srca. Još malo pa je gotovo. Gutljaj. Gutljaj. Duboki udah. Trideset i pet. Gutljaj.

Zbogom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s