Kumulonimbusi, gusjenice i jaje

„Kakav bi tek osjećaj bio da svaku osobu mogu voljeti poput tebe!“

„Nađi kontekst u koji će se riječ ‘kumulonimbus’ prigodno uklopiti.“

„Jutra su me dočekivala jednako budno kao noći koje su se kupale u sjenama armenskih svijeća, ali tada nisam morao strahovati za svoj život jer sam u magli bio siguran kao fetus u plodnoj vodi.“

„Ne daj mu da odreže artikulaciju tvojih misli. Ti ionako bolje znaš što se krije iza tih vrata.“

Pokušavao sam stvoriti put u drugi svijet jer je to ono čemu pisanje služi, ali taj su dan riječi dolazile malo teže. Umakao sam dugačko i elegantno pero u tintu češće nego inače jer sam valjda nekako očekivao da podmazano pero znači i pitke misli. Vidio sam gusjenice pa sam znao da sam na dobrom tragu. Zasukao sam rukave svoje bijele uštirkane košulje, rekao „khm“ i približio šaku usnama jer sam pristojan, a onda sam probio opnu inspiracije.

Gospoda gusjenice su i dalje tvrdili da mi ondje nije mjesto i da bi mi najpametnije bilo da se vratim kući, ali zaustaviti mene od koračanja u nepoznato jednako je kao reći vjetru da prestane puhati. Uostalom, čak i da je savjet bio dobronamjeran, pompozne gusjenice posljednja su bića koja bih poslušao. Kad im je držanje moga tijela reklo „ne“, njihova stvarnost i moja stvarnost prestale su biti jednake pa ih više nisam vidio. Sada sam se našao na zelenom brežuljku planine čiji mi je najljepši vrh stajao pred očima. Bio je siv poput kamena i bijel poput snijega. Tijela usmjerenog k vrhu, okrenuo sam glavu u profil i prestao biti čist kao svijet oko mene iako sam i dalje bio jednako nevin, ali preplavila su me sjećanja na dom koji je prljav i glasan, ali istodobno i prekrasan u svojoj boli i strašan u ljubavi. Svijet u kojem sam se sada nalazio poznavao je sigurnost, ali nije poznavao drhtaje srca.

Petar mi je doviknuo da zatvorim oči pred naletima prašine koja se stala kovitlati oko mene. Ja sam približio obrve podočnjacima, ali nisam prestao gledati jer prestati gledati značilo bi ostaviti ga da se sam bori protiv oluje. Uostalom, samo sam ovako mogao podići svoje ruke, staviti ih oko usta i puhnuti iz sve snage kako bih otjerao vjetar i pomogao Petru da pronađe ravnotežu u olujnim zapusima. Moja stopala niti u jednom trenutku nisu izgubila težište, ali ne zato što je taj vjetar bio moj nego zato što sam ja bio lakši od njega, a svi znaju da vjetrovi ruše samo ono što je teže od njih.

Razbio sam jaje, a onda ga progutao jer je to jedini način na koji mogu pojesti i bjelanjak i žumanjak. Uostalom, dobro je za grlo. Iako više nemam ambicije biti operni pjevač. Ali ovoga se puta ni žuti ni bijeli dio jajeta nisu razgradili. Umjesto toga, došli su do središta moga bića, u želudac, a onda sam se ja uzdigao u zrak i okrenuo naglavačke. Otvorio sam usta, a iz njih mi je izašao žumanjak koji je žario sjajnije od tisuću sunaca. Oko njega je iscurio i bjelanjak koji je oblikovao bijelo stablo ispod žute krošnje. Sad to drvo stoji negdje na livadi ispresijecanoj popucalim asfaltnim blokovima. Možda je to polazna točka moje duše.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s