Seks i porukanje

Dominik mi je rekao da previše pišem o seksu, a ja sam se potpuno složio s time pa onda dodao kako je zanimljivo to što imam potrebu pisati o nečemu što zapravo uopće ne proživljavam i za što počesto tvrdim kako mi uopće nije toliko bitno. To sam dodao u sebi, a ne na glas. Razgovarali smo preko telefona, a ja ne volim baš kad se razgovor ne vodi u živo. Postanem čudan i ne znam kad što treba reći. I kad prekinuti razgovor. Ali u posljednje vrijeme sam se jako popravio u tome. Već me odavno nije sram nazvati dostavu hrane.

Ali ne bih ja rekao da mi seks nije bitan. Ne govorim ovdje o seksu u klasičnom smislu te riječi: osoba i osoba koje se skinu, ljube, maze, penetriraju, dožive orgazam i onda se prave kako uživaju u postkoitalnome maženju, a zapravo se žele jedno drugom izgubiti iz vida. Mislim da ja u svojim tekstovima pišem o seksu koji je s jedne strane platonski, a s druge metaforički jer zapravo kroz njega govorim o svom odnosu s određenim ljudima u svom životu. S kojima se nikad nisam seksao, da razriješimo bilo kakve dvojbe. (Digresija: Moj frigidni Word ne prepoznaje riječ „seksao“. Morat ću mu razdjevičiti rječnik. Evo, učinjeno. Sad je valjda vrijeme za ono maženje.) To su uglavnom osobe koje su mi prijatelji ili poznanici ili čak neki ljudi koje nikad nisam upoznao (i vjerojatno ih niti ne želim upoznati), ali su ipak ostavili nekog traga na mojoj svijesti pa ja te otiske odlijevam u svoje priče. Mislim da se zapravo samo želim zaljubiti pa onda pisati o nekoj konkretnoj osobi i doživljavati osjećaje koje stvaram svojim slikama koje zamišljam s tim drugim ljudima. Drugim riječima, želim da moje misli postanu stvarnost.

Petar opet misli da nešto nije u redu sa mnom jer mu na poruke odgovaram jednom ili dvama riječima. E, sad, sjećate se kako sam rekao da mi nije baš ugodno razgovarati preko telefona? Pisanje poruka je nešto sasvim drugo. Na primjer, kad sam na poslu i kad mi je dosadno, tipkanje mi je s nekim gotovo ovisnost. Ali ponekad mi porukanje predstavlja užasnu tlaku, pogotovo kad se koncentriram na neki posao pa me stalna vibracija mobitela ometa u radu. To doista ne volim. S druge strane, nekad mi se jednostavno ne dopisuje – želim biti sam sa svojim mislima i nekom knjigom ili serijom. Ili bojankom za odrasle. Koja nema gole žene nego apstraktne znakove. Velika pogreška, ako mene pitate. U svakom slučaju, kad sam nezainteresiran za tipkanje, Petar se odmah zabrine da mi se nešto dogodilo. Onda se ja zabrinem da će on, ako mu ne odgovorim, moj nedostatak entuzijazma shvatiti osobno i da će se uvrijediti. Onda se grizem pa pomislim „Oh, ne, što nije u redu sa mnom? Zašto ne mogu biti kao ostali pripadnici moje generacije koji dan smatraju društveno neuspješnim ako nisu razmijenili najmanje 73 poruke?“ Ali tada se sjetim svog prijatelja Matka koji mrzi dopisivanje više od bilo koje osobe na ovoj kugli zemaljskoj. Kad odgovori (OK, mora mu se priznati, odgovori uvijek ako poruka završava upitnikom), odgovori jednom riječju. Koja je uglavnom „OK“. Nikakav smajlić iza. Tada se obično ja uvrijedim jer to shvatim osobno. Ali nije poanta u tome. Poanta je u tome da nisam jedini koji se (ponekad) ne voli dopisivati. Ipak je sve u redu sa mnom. A poanta je možda i u tome da u određenoj situaciji ljude procjenjujemo prema tome kako se mi ponašamo kad se nađemo u jednakoj situaciji. Kad meni netko ne odgovori na poruku, ja to doživim osobno. Dakle, kad Petru kratko odgovorim na poruku, ja procijenim da će se on uvrijediti. Pitanje je: zašto onda Petar misli da ljudi nisu u redu ako kratko odgovaraju na poruke? Moram mu sada poslati poruku.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s