Zagreb

U jednom čudnom i prilično lucidnom trenutku zaključio sam da doista volim Zagreb pa sam se uspeo na zgradu Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Tamo gore nije bilo meni najdražih stvari u cijelome gradu: piva, prijatelja i bicikla, ali bilo je panorame koja se ovih godina potiho podvukla pod moju kožu pa sam, promatrajući krovove centra i Gornjeg grada, ja zapravo promatrao sebe. Bio sam lijepo obučen jer se nad grad nadvila proljetna tkanina, a i mirisao sam fino jer je svježina bazginih cvjetova svojom nevinom odlučnošću raspršila smog nad Vukovarskom ulicom. Osjetio sam žurbu pješaka kako nepokolebljivo juri mojim venama pa sam se još jednom obazreo oko sebe, a onda i sam pohitio negdje prema centru ne zato jer mi se doista žurilo nego zato jer se Zagrebom naprosto tako kreće.

Rekao si mi da sam poseban, a ja sam ti odvratio pitanjem: „Kakav ću tek onda biti kad se zaljubim?“ Ti si se nasmiješio jer si i sam to htio znati, a onda si me poprskao vodom iz Manduševca na što je negdje u meni neka izgubljena kockica napokon sjela na mjesto na koje pripada. Nakon toga otišli smo u Kino Europa, a naši su koraci mogli učiniti da se naša prošlost, sadašnjost i budućnost konačno stope u jedan pojam. U Europu smo sjeli jer smo mogli promatrati zgodne momke koji su defilirali Varšavskom i tek ponekad dali do znanja kako su svjesni naše pažnje. Pili smo pivo jer se nakon njega nismo sramili reći konobaru da ima sjajnu bradu, iako se meni nije sviđao jer je imao svijetle oči, ali njegova toplina ionako nije bila u njegovim očnim šupljinama nego u mirnoći kojom je sjajio sve do sunčeve skulpture, a koja nije bila prazna poput te divovske kugle iako je zasigurno bila jednako obilježena grafitima. Bilo je proljeće i bila je večer, ali konačno je još uvijek bilo svijetlo i toplo, a to nismo znali samo mi nego i drugi ljudi opuštena srca koji su se odbili pomaknuti s prepunih terasa. Nije nam palo na pamet ići kući pa smo se, poneseni alkoholom, stopili s masom koja se gubila negdje u visinama Tkalče. Rekao sam ti da sam sretan, a onda to beskonačno puta ponovio i samome sebi kad sam napokon sjeo na bicikl i zaželio ti laku noć.

Možda nisam običan ali sam sretan zbog običnih stvari. Naša ljubav veća je od galaksija, ali ne i od svemira jer upravo zbog nje ovaj svemir i postoji, no njoj je bilo dovoljno da pronađe dom u onoj uskoj praznini između naših nosova tik prije no što su nam se usne ugnijezdile u poljubac u spokoju noćnoga Zrinjevca. Zaplakao sam jer je sretni plač najčišća reakcija ljudskoga srca, a moje se srce napokon otvorilo i iz sebe ispustilo kaos koji nisam mogao podnijeti i ljubav koju sam i mogao zamisliti ali koju sam sad prvi put doživio. Pitali smo se kakav ću biti kad se zaljubim, a onda smo to i spoznali kad sam te zajahao, uputio ti vragolasti osmijeh te nas podigao negdje u visine ponad grada, sve do sljemenske gore, gdje smo postali beskonačnost i udahnuli čežnju ali smo umjesto toga povukli u sebe svu električnu energiju ovoga grada, učinili je neiscrpnom i vratili natrag pa je sad naša ljubav utkana u svaku iskru koja ponekad bljesne tamo negdje između strujnih vodova i plavih gradskih električnih tramvaja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s