Moj dečko

Moj dečko vozi zlatni BMW s četiri auspuha. Nema veze što ima napadan ukus u automobile jer znam da me voli. On ponekad vozi i motor yamahu od čijeg zvuka staricama zastaje srce, ali to ne vozi kad smo skupa jer motori nisu za mene. Ima veliki lanac oko vrata i rekao je da će si kupiti zlatni rolex. Zaustio sam mu reći da bi možda srebrni bio ljepši, ali protrljao je tada svoj nos u moj obraz pa sam izgubio misao. Moj dečko voli one široke američke šilterice. Ja ih ne volim ali volim njega.

U restoranima se nikad ne iščuđuje visini računa i pita me zašto naručujem samo glavno jelo i zašto ga čudno gledam kad konobaru da napojnicu koja je veća od moje dnevne plaće.  Dobra i loša vina razlikuje kao ja crno i bijelo i smije mi se kad mi se lice izvije od gorčine od sorte koja bi trebala biti kvalitetna, a meni je bila samo suha. Kaže tada da sam najslađe biće koje je ikad vidio. Ja mu kažem da znam biti i opasan. Tada obično ne spavamo.

Rekao je da me vodi na ljetovanje na Siciliju, a ja sam odgovorio da za to trenutno nemam novca. Rekao mi je da ne budem smiješan, sve će naravno platiti on.  Ja sam se nasmiješio  i odbio i nisam popustio čak ni dok mi je ljubio uši, a miris njegove kože mi se zavlačio duboko u onaj centar u mozgu koji ti govori da si pronašao pripadnost.

Moj dečko ima prijatelje koji vole ona pića koja konobar donese u velikoj kanti napunjenoj ledom. Ponašaju se kao da su već odavno odrasli i kao da o životu znaju sve, no zapravo su dragi. Trude se razgovarati sa mnom, ali svaka se moja replika sramežljivo izgubi između mojih usta i poda u koji uporno gledam dok im odgovaram. Pitam se govore li međusobno o meni iste stvari koje ja u sebi mislim o njima. On se pravi kao da granice među nama ne postoje, a meni je tada drago što je naivan i što je zaljubljen, ali nije mi drago što izdahnem od olakšanja svaki put kad izađem iz njegova svijeta.

On je snažan i nevin baš poput mene i vjerojatno sam se zbog toga zaljubio u njega. Njegove su usne pune kao i mišići ruku kojima me stišće kad stojimo jedan pred drugim. Njegov je osmijeh iskren, a očima promatra svijet kao da ga se ne boji jer mu nitko nikad nije rekao da postoje i stvari koje nisu uvijek lijepe. Ja znam da on mene štiti, ali on ne zna da i ja štitim njega. On isto tako ne zna da smo previše različiti da bismo imali budućnost, a možda bismo je stvarno i imali kad to ne bih znao niti ja.

Advertisements

Nova sezona

Ležao je na pozornici i pitao se kad će se izvući iz ovog grada. Paprika koju je zagrizao imala je okus tinejdžerskih godina pa mu je tijelom odjednom prostrujala navala uzbuđenja koje je davnih godina u njemu obitavalo svaki dan. Podigao se na stražnjicu i uperio oči u lijevi kut stropa ali nije zapravo gledao u njega nego u svoje misli. Kratko je slegnuo ramenima i udahnuo, a onda odskočio s pozornice i izašao iz kazališta.

Na trgu, ispod sata naravno, čekao ga je dečko s kojim se neko vrijeme dopisivao i s kojim je, nakon nekoliko dana usklađivanja rasporeda, napokon uspio dogovoriti pivo. Na susret je otišao pomalo ravnodušno jer nije vjerovao da će stvoriti prisnost veću od pogleda oči u oči pri kvrckanju čašama i tihom Živio. Hodajući ulicom koja vodi od kazališta prema trgu, onom u kojoj se nalazi preskupa slastičarnica i gomila terasa nabacanih na cestu, pjevušio je sebi u bradu i osjećao potrebu da nekom od prolaznika kaže Ajme, kako su ti lijepe cipele! ili Djevojko, lijepo se smiješ!, ali nije rekao ništa, ne zato jer se nije usudio nego zato što je bio obziran pa nije htio da se prolaznici osjećaju neugodno suočavajući se s njegovom iznenadnom ekstrovertiranošću, stoga je samo produžio uz ulicu i lijevo, ruku uvučenih u džepove raskopčane zelene jakne.

Susret je prošao upravo onako kako je i predvidio. Dečko je bio zanimljiv sugovornik i možda bi na nekom drugom mjestu moglo doći do razvoja prijateljstva, ali i jedan i drugi su predobro znali da pitak razgovor sam po sebi ne znači više od poneke poruke u budućnosti ili lajka na društvenim mrežama jer kad netko ima već izgrađen život onda ne traži prijateljstvo koje neće biti pravo nego onaj odnos u kojem ti cijelo biće govori da želi još. Pozdravili su se tamo gdje su se i upoznali, na trgu, jer je dečko ušao na tramvaj prema zapadu, a on se uputio prema svom biciklu.

U studenom sam opet počeo osjećati rijeku koja je bujala kroz gornji dio moga tijela kao i linije grada koje su bile tanke i kretale se pravocrtno kroz svaku ulicu kojom sam volio kročiti jer sam znao da me nekamo vodi. Tu sam znao tko sam ja i tko su drugi u odnosu prema meni, a moj je svijet imao drugu stranu, onu koja se nije mogla napipati prstima ali se mogla vidjeti u mojim riječima ili očima kad nisu gledale u smjeru u kojem su bile okrenute. Bio sam zaronjen u vodu i otvarao vrata tog drugog svijeta. Dokle god sam imao njega, nisam se morao brinuti za to da nisam živ. Zubi su mi bili jednako oštri a usta jednako otvorena. Ovog puta nema povratka natrag.

Amnezija

U proljeće smo vozili bicikle, a ja sam zaboravio da te volim. Tvoj mi miris nije predstavljao ništa više od puke ustajalosti tvoga stana i više nije u cvjetnim slojevima u meni rastvarao hrskavu bijelu sjemenku koja je predstavljala ostvarenje.

Uzdigla se s bicikla i tako ga vozila. Imala je velika usta i smijala se mladenački i iskreno. Odijelo joj je bilo crvene boje, a kosa u kovrčavim federima padala oko glave. Ja sam joj rekao: „Djevojko, možda se neću zaljubiti u tebe ali brojim tvoje korake od prvog do dvanaestog pa krećem s novim redom i na njih dodajem svoje varijacije ovo je jezero bezlično kao svi stanovnici ovoga grada možda se zato moramo držati zajedno ne zaboravi pisati znaš da u tome nalazim spoznaju kao i želju da i sam stvaram.“ Ona je već na srebrnu nit nizala prozirne kuglice koje je napravila od mjeseca ona je gutala boje.

Godine su mi donijele zrelost pa, sjedeći na travi uz naše bicikle i promatrajući rijeku koja se uporno odbijala kretati, nisam imao nikakva očekivanja niti strahove u pristupu zdravom odnosu. Onaj mladić koji je došao s njom rekao je da jednoga dana želi imati djecu ali bilo je toliko toga što smo morali ostvariti prije no što smo bili spremni postati odrasli. Uostalom, još je na sebi nosio šiltericu okrenutu naopako koja ga je činila slatkim ali pomalo nezrelim. Čudio sam se što su moji prijatelji djeca a onda sam se sjetio da je to zato jer sam se ponovno rodio. U tom mi je trenutku sjena prešla negdje iznad prsiju ili možda iznad sunca koje je blještalo visoko nad bolnicom koju su tamo na drugoj obali ipak odlučili ne izgraditi.

Tad sam se sjetio života u kojem sam te volio toliko da ne bih mogao utonuti u san čak ni kad si ti spavao pored mene nego sam pokušavao smiriti otkucaje srca i susprezao nalete smijeha koji su imali materijalni oblik u mojim ustima i koji bi te zasigurno probudili. Jedina ljepša stvar od tvoje kože bio je pogled djeteta na licu koje je odavno pripadalo muškarcu e da i miris. Ona majica za koju si mislio da si je izgubio stajala je u mom ormaru i svaki put kad ne bih bio s tobom zario bih nos u nju i hranio se mislima o tebi. Kad bi se osjećao slabo ja bih zaštitnički stavio ruku oko tvojih ramena i drskim te pogledom štitio od drugih. Tvoja je patnja bila samo tvoja a jedini koji te smio braniti bio sam ja.

Bili smo sunčani i bezbrižni i puni snova, a trenuci su nam trajali kao vječnost jer nismo zamišljali naš odnos nego smo ga živjeli. U ruci je držala jabuku koji bi prinijela širokim zubima i glasno je zagrizla. Dotad sam mislio da će ona otići prva kako i ne bi, napisala je zbirku poezije i vjerojatno se pripremala za stipendiju na nekom umjetničkom smjeru u inozemstvu. Ipak, kad je trenutak spomena prošao, iz mene je poput meda počela curiti tekućina boje tamnoga zlata pa sam joj rekao: „Djevojko, ja baš poput tebe ispisujem riječi svojim prstima, ali ja ne sanjam o mjesecu nego o suncu i nisam nevin dodirni moja rebra zar ne vidiš zlatnu lavu koja curi nisam ga zaboravio jer se život ne sastoji od dijelova koji se mogu proizvoljno odijeliti noćas mi opet nemir u trbuhu neće dati zaspati.“

Opet sam ja bio taj koji je prvi otišao. Ali ovoga puta sam se odlučio vratiti. To je zato što sam se sjetio da te volim.

Začudo boje

Njegova je majka nosila zelenu boju. Rekla je da joj je ta najdraža. On se odlučio za plavu, ako se za stvari koja nam se sviđaju uopće može reći da se o njima odlučuje. Isto je tako odlučio i plesati jer je primijetio da nema snove, a kad ne planiraš budućnost onda tapkaš na mjestu i odmah kad legneš u krevet zaspeš jer nemaš o čemu razmišljati. Po noći se ponekad probudiš da bi kihnuo od prašine koja se nakupila na svakoj ravnoj površini koju nisi obrisao jer si zaboravio na disciplinu, a izostanak discipline vodi u dekadenciju, ne u onu romantičnu koja se zbiva subotom noću nego onu koja guta svaku česticu identiteta kao što crna rupa guta neko nesretno sunce koje joj se našlo na putu.

On je isto progutao sunce, ali je na to zaboravio pa se samo osjećao crno. Imao je ljutit pogled i mračne misli i po putu je sipao prijezir, a onda se uplašio samoga sebe i rekao dosta pa se slomio, ispovraćao i proveo cijeli dan u groznici, tražeći spas od pulsirajuće glavobolje u tabletama koje nisu stajale u kutijici za lijekove nego na njenom poklopcu kako bi se do njih moglo lakše doći. Ako je egzorcizam osobno izbavljenje od loših osjećaja, onda se on tu noć iskupljivao u treskavici, neugodnim snovima i mučnim udarcima u lubanji. Ujutro se probudio umoran, znojan i prljav. Suhe su ga oči pekle i htio se vratiti na spavanje pa se za trenutak uplašio da se ništa nije promijenilo.

Tada se sjetio svog nauma. Oslobođenje ne dolazi tek prihvaćanjem osjećaja nego odlučnošću da se oni promijene. Sastavio je raspored. Počeo je vježbati. Nije išao na Internet za vrijeme posla. Stan mu je ponovno dobio prvobitni sjaj. Smijao se. Upisao je ples.

Na njegovom prvom nastupu male su tribine bile krcate, a mnogi su pokušali naći mjesto uz bočne prolaze, kao i na onoj fiktivnoj liniji koja je razdvajala prvi red sjedala i pozornicu. “Tako ti je to kad si za svoju premijeru odabrao festival”, pomisli on. Srce mu je udaralo kao ludo, ali dani nesigurnosti već su neko vrijeme bili iza njega.

Njegova je točka bila treća po redu. Najavu je popratio kurtoazni pljesak. Izašao je na crnu pozornicu i stao na sredinu. I on je bio sav u crnom. Neki je ciničniji promatrač zasigurno pomislio: “Pleše u crnom. Kakav klišej za suvremeni ples”, ali kad su njegove ruke napravile prve valove u zraku boja plesne uniforme prestala je biti važna.

Plesao je u tišini. Jedan okret, drugi okret. Skok. Pružanje ruke ispred sebe. Hvatao je ono što voli. Plesao je jer u plesu ne postoji ego a kad nemaš ego onda osjećaš samo mir, koliko god tvoji pokreti bili nemirni i bolni. Otvorio je usta i u njih stavio ono za čime je posegnuo. Širom je otvorio oči i pogledao publiku. Izvedba je bila gotova. Gledatelji su opet zapljeskali. Nasmiješio se, naklonio i napustio pozornicu.

Kad se vratio kući, nisu ga mučili loši snovi ili tjeskoba izazvana nedostatkom svrhe. Nisu ga zapravo posjećivali odavno, ali ove mu noći ionako nisu mogli doći jer nije spavao nego je uključio računalo, otvorio dokument i započeo pisati svoju prvu predstavu. “Bijela”, znao je, “ova će se predstava zvati Bijela.”

Ples u tišini

Nosio sam košulju koja nije bila moja, plesao okružen ljudima koji mi se nisu svidjeli, a u glavi stvarao misli kojih sam se sramio, ali koje zbog svoje nesigurnosti nisam mogao kontrolirati.

Možda sam se činio tužan, ali zapravo sam u prsnom košu gomilao zalihe bijesa koji sam pljuvao na druge, prljajući ih i trujući prezirnim pogledima, umornim pokretima i alkoholnim okusom u ustima, sebe usput čineći sitnijim od prevrtljivca. Rekao je da bih trebao prestati tražiti poglede ljudi oko sebe i umjesto toga cijeniti ono što imam, ali nije mi se dalo objašnjavati da nije pogodio razlog zbog kojeg je oholost sladostrasno plesala u mojim očima, kao što mi je bilo glupo i reći mu da mi je njegova prisutnost ionako uvijek dovoljna.

Vidio sam zeleno. Energija je bila loša. S neprobavljenom hranom iz želuca u čučavcu je završila i moja bezbrižnost. Da sam to znao, ne bih savjesno povukao vodu. Plesao sam divlje, ali ne zbog užitka nego zbog očaja. Ljubio sam se usputno i nimalo željno. Volim kad znam otkriti problem, ali još bih više volio da ga uspijem i riješiti.

Danas plešem za iskupljenje. Nema glazbe, samo zvuk mojih udova koji šibaju zrak. Pozornica nije stvarno mjesto nego sjećanja o ljubavi i slike sanjane budućnosti.

Koja baš uvijek uključuje ljude koje volim, čak i ako im to ne govorim dovoljno glasno. Nema veze, otplesat ću im ljubav.

Samo na jednu noć

Dođi danas da osjetim tvoj miris ispod  prekrivača koji sam već odavno trebao oprati (još uvijek ima mrlju od paste za zube kojom sam ljetos namazao noge kad me ugrizao komarac koji mi nije dao spavati). Neću se zaljubiti u tebe i nećemo razmijeniti više od nekoliko poruka tjedno i možda susreta u nekom klubu subotom navečer, ali tvoj će mi zagrljaj noćas dobro doći. Pametan si pa ćemo poslije moći razgovarati o tome zašto je tako teško naći nekoga za vezu, a onda ću te pitati koje filmove voliš jer, eto, ja bih se jednoga dana možda volio baviti pisanjem scenarija a ti znaš sve o filmskoj umjetnosti. Neću te onda pitati kako se postaje scenarist i kako se prestaje raditi ono što ne voliš jer to zvuči kao problem, a ti me još ne poznaš dovoljno da bi znao kako ja o problemima ne pričam. Pitao si me imam li zdravu svijest o sebi, ja sam rekao, da, imam, racionalan sam, pametan i pozitivan, ali nisam ti rekao i da sam zatvoren i da ne mogu priznati slabost. Iako, rekao bih da više nisam tako krut kao što sam prije bio. Evo, na primjer, one noći kad smo se upoznali u onom klubu u kojem nije bilo mjesta za plesanje ja sam se rasplakao zbog dečka koji me nije htio pozdraviti, a s kojim sam samo večer prije tražio najmračnije kutove Cvjetnog naselja kako bismo mogli stvarati nešto što će imati budućnost. Možda je do alkohola, a vjerojatnije samo do toga da mi je bilo dosta svega; bilo kako bilo, kad sam izašao iz taksija, kupio burek, onaj fini iz pekare u Radićevoj koja radi cijelu noć, i došao do bicikla, suze su samo krenule. Nešto se oslobodilo u tom trenutku, nisu to bili samo osjećaji, nego spoznaja da je boli nekad lakše pustiti da teče nego je pokušati obuzdati. Eto, vidiš da sam napredovao, sad čak i mogu pričati o takvim stvarima, ali još se uvijek nisam naučio biti sam, ne znam je li to uopće moguće ili je samoća jednostavno ljudska, zato mi trebaš ti noćas ispod prekrivača koji moram oprati. Oprosti mi, tebi neću stvarati svemire niti ću željeti da se pretvorimo u jedno biće, imam već dovoljno iskustva u ovim stvarima da znam kako funkcioniraju, a to znaš i ti, sviđa mi se što nemaš baš nikakvih očekivanja i što mi sutra nećeš izjavljivati ljubav iako bih ja radije da si ti netko kome bih ja rekao volim te pa makar zbog toga i plakao.

Kaotični kolaž

“And in those darkest nights, only words could move me, creeping up the stomach, all to my eyes, which would widen in wonder, releasing life through tears. And what a wonderful life it was! It planted my feet firmly into the ground as I raised my right hand into the air, shaping a blue evening horizon around me, a horizon that felt more like dawn than sunset. The sound, emitted from my mouth, erected every hair on the skin on my arms. I began to sing. I might have been alive just as much as I could have been dead – the difference was no longer there. There was only me, which is to say, there was everything.” (U riječima tražim oslobođenje i izlaz iz ovog kaosa.)

U glavi su mi odzvanjali komentari, oni koje sam usputno izrekao i na koje bih već sljedećeg trenutka zaboravio da se nisu pokazali kao sredstvo kojim sam druge mogao svesti na nulu. Tada sam shvatio da me ljudi ipak slušaju jer ih u protivnome ne bih mogao povrijediti. Bio bih odlučio postaviti sito negdje između grla i jezika, ali od same sam spoznaje o težini onoga što izričem postao malo mudriji pa za kontrolom na kraju i nije bilo potrebe.

*U berlinskom metrou nema propuha. Alexanderplatz je prometna stanica, a ja sam taman i zgodan, ali zrak ispunjavam ohološću. Pitam se zašto drugi toliko utječu na mene.*

Jednomjesečna tišina.

Rekao mi je da ćemo se vidjeti za vikend, ali subota je već ustupala istočni dio neba nedjelji pa sam preuzeo inicijativu i poslao mu poruku. Odgovor: „E, sutra idem na kupanje na more, zaboravio sam ti javiti, sori.“, ili tako nešto.
„OK. Jesi slobodan u utorak?“
„Jesam, ali radim od pet.“
„Dobro. Može da se onda nađemo u tri?“
„Ali radim od pet!“
„Kada ti onda paše?“
„Nemam pojma.“
I opet tišina.

Začahurio sam se i prestao imati potrebu za drugima. Iscrpljuju me. Govorim krive stvari. Gledam ih na pogrešan način. Toga se barem bojim. Ne znam jesam li djetinjast ili sam zreo. Ide li mi uz ovu osobnost bolje smeđi remen ili da se držim crnoga sad kad sam malo smršavio pa mi treba jedna rupica više? Hoću li biti drzak kao ona ili zatvoren kao on? Nisam li ustanovio da sam sad malo mudriji?

*Most nad Dunavom bio je visok i dugačak. Gledao sam ravno pred sebe, ali to nije bilo lako jer si se ti stalno naginjao nad ogradu da uloviš bolji kadar. Ako je mojim tijelom i strujao adrenalin, ja se nisam osjećao posebno živo, tek iscrpljeno ali sigurno kad mi je korak prešao granicu između rijeke i obale.*

Moj je strah od visina životinjski. Moja je želja za humanošću ljudska. Ravnoteža između dva pola je poremećena.

Ponekad moje riječi ne nude izlaz.

(Ali nikad ne priznaju poraz.)