Kiša

Počelo je lagano kišiti što je značilo da dolazi promjena. Ruke sam ti čvrsto naslonio na lice a onda zatvorio oči i duboko uzdahnuo, uzrokujući nagli prekid gravitacije i kraj svijeta kakvog znamo. Dok su tektonske ploče letjele oko naših tijela, mi smo se uzdigli u svemir i postali vječnost samo zato što sam ja po prvi puta odlučio da neću biti sam.

On se nije mogao svakoga jutra buditi pored mojih krmeljavih očiju jer moje srce nije pružilo svoje odlučne pipke prema njegovom biću pa se morao zadovoljiti izbjegavanjem susreta sa mnom. Boca na njegovom podu bila je sasvim prazna, a suha čaša koja je stajala pored nje značila je da se vrlo brzo prestao pretvarati da će piti kao gospodin. Tužnoga i izgubljenog pogleda stajao je na prozoru i promatrao sterilni krajolik oko sebe i sivo nebo koje je donosilo tišinu. Njegova je duša dotad vrištala od nemoći pa mu je kiša koja je zakapala na prozoru donijela spokoj za koji je mislio da će biti kratak, ali je naposljetku bio konačan.

Bio je stariji, bio je krupan i bio je dlakav. Ukratko, bio je netko kome sam se htio predati i netko koga sam nakon toga neizbježno htio napustiti. Dok se donji dio moga tijela gubio u dubinama njegovih životinjskih prepona, ja sam doživljavao konačno oslobođenje od vlastitoga ega. Pokušao je biti nježan, ali ja sam se pretvorio u plamen, a vatra ne poznaje milost pa sam mu naredio da bude grub. Svojim je čvrstim stiskom oduzeo kontrolu mojim rukama, oslonio se na koljena te uronio svoje meso u moje. U mome tijelu više nije bilo mjesta za mene pa je moja duša proletjela nekoliko svemira dok nisam opet postao dijete koje lovi kukce u travi i vraća se kući s uzvikom: “Vidi, mama, ulovio sam žabu!” S nevinošću u djetinjstvu dolazi i osjećaj za pravdu, a tražiti od muškarca da zbog moje utjehe bude zvijer sve je samo ne pravedno pa sam se povratio u stvarnost, oslobodio stiska, obuo svoje bijele cipele s debelim džonom i izašao van.

Na napuštenom parkiralištu koje je već odavno zaraslo u korov i stopilo se s livadom stajao sam na jednoj od starih betonskih ploča i promatrao tebe koji si stajao nasuprot meni. Ramena su ti bila lagano nagnuta prema naprijed jer si namjeravao krenuti prema mjestu na kojem sam stajao ja. Osjećao sam se lakše no ikad prije pa je moje lice obasjao posljednji osmijeh. Nakon toga je nastupio mir. Prstom sam ti pogled usmjerio prema nebu koje se brzo skrivalo iza gustih oblaka. Kad si spustio pogled ja sam stajao pored tebe. Počela je kiša.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s