Ljubav kaos

Na tvome je laptopu svirala Santigold, Disparate Youth, a mi smo se pogledali kao da tek sada jedno drugoga vidimo u pravome svjetlu. Sjedio si na kauču glave prislonjene na zid. Ja sam isprva bio pomalo ukočen kao što to uvijek jesam, ali sad sam se oslobodio i prišao ti korakom kojeg je vodila neka zamagljena sila. Bacio si mi se u zagrljaj što i nije bilo toliko lako podnijeti jer si teži od mene. Ljubio sam te jer te nisam mogao progutati. Čvrsto sam te obujmio rukama i stisnuo tvoje tijelo o svoje jer sam se nadao da ćemo se tako spojiti u jednu osobu, ali se niti to nije dogodilo. Ostala je samo čežnja, beskonačna žudnja dok sam ti lomio rebra a ti mi čupao kosu koja je vrištala za tvojim prstima. Nismo se čak ni skinuli. Vođenje ljubavi drsko odolijeva porivima tjelesnosti. Ja nisam mogao odoljeti tebi.

Stajao sam na pješčanoj plaži i nisam imao spol jer sam bio više od toga. Moje su oči naoko bile hladne, ali u njima se krila odlučnost koja ti je izdavala naredbe koje nisu dopuštale “ne” kao odgovor. Ti si mi prišao jer nisi vidio ništa drugo osim mene. Ja sam bio tvoj dodir s vječnošću, ali nisam ti rekla da si ti isto bio i meni.

Htio sam te štovati kao božanstvo i htio sam te posjedovati kao haremskoga roba. S leđa je tvoje tijelo bilo neuhvatljivo i samo moje. Svaki udah mirisa tvoje kože u mojoj je glavi stvarao nove svemire a ja sam se pitao zašto češće ne promatram vječnost na ovako smislen način. Ruke sam ti straga svezao u okove i naredio da klekneš ali ti nisi razmišljao o bijegu jer si svoju tjelesnost htio podijeliti samo sa mnom.

Bilo je ljeto, a moja je plaža sada bila od kamena i ja više nisam bila žena muškarac nego sam bila dijete lišeno spola i blagoslovljeno čežnjom i protkano željom za ljubavlju koju si mi ušio u kožu dok si moje tijelo opisivao kao definiciju udobnosti. Ja sam te htio poljubiti ali ja se nisam ljubio nego sam se osmjehivao i udaljavao i tako te mamio da sa mnom skočiš u more jer nisam prepoznao da smo mi sada pa sam htio da budemo budućnost.

Vrijeme pak ne poznaje trenutke, a naši atomi ne znaju da smo mi dvije osobe pa smo to zaboravili i mi dok smo slušali Santigold, dodirivali se nosevima i osjetili kako rastemo jedno u drugome.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s