Preobrazba

Rekla je da bih trebao prestati gutati med koji mi je sad curio iz usne šupljine, ali ona sama nije bila ništa do prikaze u bijeloj haljini koja je spopadala moje sklonište pa se nisam na nju obazreo. Svjetlo je u prostoriji ferceralo ne zato jer je bilo neispravno nego zato jer je tako čitava scenografija bila efektnija. Legao sam na pod jer mi je trebalo malo vremena da dođem sebi i razmislim o svom sljedećem koraku. Ona mi je rekla da požurim jer su buseni gusjenica posađenih u zemlju postajali nestrpljivi te su prijetili da me neće pustiti dalje. Niti na to se nisam obazirao jer su gusjenice bile samo gomila pompoznih staraca koji su mislili da mogu utjecati na stanje svijeta, a zapravo se nisu mogli dogovoriti ni oko toga kako će se iščupati iz zemlje. Mislim da su odavno zaboravili da im je nekad bilo suđeno da postanu leptiri. I kod mene postoji opasnost od zaborava na napredak ako me netko posjedne za stol pun slasne hrane čija se količina nikada ne smanjuje.

Stajao sam na pokislom betonu, a iza mene su se nazirala neka brda za koja sam odlučio da će biti moje prvo odredište. Bilo je oblačno, a zrak je bio boje zelenog filtera i još uvijek svjež od kiše koja je tek završila. Kamera mi se lagano približavala s leđa, a ja sam okrenuo samo glavu i ramena i uputio joj pogled koji bi netko mogao shvatiti kao indiferentnost, ali se zapravo radilo o konačnoj odlučnosti. Jako mi se sviđalo kako sam bio obučen. Imao sam kremaste cipele koje nisu imale vezice i koje su bile postavljene na debele džonove. Hlače su bile iste boje iako ne volim svijetle tonove na nogama ali ove su mi dobro stajale. Takav je bio i debeli džemper koji je stvarao iluziju da imam mišićavo tijelo i široka ramena, što je bila prilično dobra priprema za ono što tek treba slijediti.

Sloboda mi nije značila ništa jer tada nisam imao tebe da glazbu koja se javljala u mojoj glavi oblikuješ u stvarnost. Kleknuo sam na tlo, dlanovima zagrabio tamni pijesak te ih podigao nebu kao da prinosim žrtvu. Mislim da su to moje oči govorile “prihvati me, zaštiti me” iako već odavno nisam bio dijete. Ali sigurnost je valjda univerzalna potreba. Svaki moj položaj tijela odražavao je umjetnost, a meni nije bilo mjesto u muzeju nego tu, u ovome svijetu žednome materijalne poezije, gladnom ljubavi i ispunjenja. Zato sam se pretvorio u ženu, zagrizao jabuku i neko vrijeme ostao na plaži oblikovati vlastitu promjenu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s