Prozorska iluzija

Bio je prosinac i spustila se ledena noć, a on je imao slomljeno krilo pa nije mogao odletjeti u toplo gnijezdo na nekom starom tavanu u centru grada. Zbog toga se jedva uspentrao u vlažnu kartonsku kutiju koja je bila ispunjena zgužvanim papirima, a nalazila se na kanti za smeće koja je pripadala obližnjoj kući i s koje je pucao pogled u lijepu prostoriju u kojoj se stanari još uvijek nisu zaštitili od ledenoga mraka spuštanjem rolete na električno upravljanje. Njemu je svjetlost sobe zagrijala oronulo staro srce pa je umjesto sna radije zavidno stao promatrati zasigurno lagodan život njezinih stanara.

U prostoriji se nalazio stol. S jedne strane stola sjedila je žena koja je izgledala njegovano, ali koja više nije izgledala mlado. Nije dizala ukočeni pogled sa skupocjene govedine iz organskog uzgoja koju je rezala svojim elegantnim pokretima. Isprva mu se učinila dominantnom i prekrasnom, ali nešto mu je u njenom držanju odalo da je strahovito nesretna, ili barem nevjerojatno ljutita. S druge strane stola sjedio je muškarac. Bio je u ranim četrdesetima, a njegovi su čvrsti mišići privlačno popunjavali svaki centimetar direktorske košulje koju je nosio na sebi, no nije bio nimalo lijep jer je izgledao strahovito umorno, ali ne onako kako izgleda osoba koja je puno radila i malo spavala, nego osoba koja se mnogo napatila. Ni muškarac ni žena nisu govorili, a njemu se, neudobno smještenom u vlažnoj kartonskoj kutiji na kanti za smeće, polako učini da je toplina prostorije u koju je gledao ipak samo privlačna varka.

I bio je u pravu, iako nije znao baš ništa o ovo dvoje stanara lijepe kuće s roletama na električno upravljanje. Jer da je znao, njegovo bi se maleno srce sledilo brže od maglenog daha koji mu je izlazio iz nosnica, a on bi izletio iz kutije, zaboravljajući na trenutak svoje slomljeno krilo, u potrazi za nekim manje toplim, ali daleko spokojnijim mjestom. Ali on to nije napravio, već je samo spustio glavu između krila i odlutao u nemiran san. On nije znao da taj muškarac već godinama vara ženu zato što je ovisan o tjelesnosti i zato što je u drugim ženama, a ponekad i pokojem muškarcu, ali ne zato što je homoseksualac, nego zato što nikad nije dobio ljubav od svoga oca, pokušavao naći osjećaj bliskosti i osjećaj pripadnosti, a sve što bi na kraju dobio bila je samo još veća ispraznost, pa se sada, dok je nezainteresirano žvakao ukusni odrezak, pitao koliko će dugo još moći tako izdržati i bi li trebao reći ženi da jedna djevojka već šest mjeseci nosi njegovo dijete i da mu je jedan od momaka s kojim je proveo jedno sumorno poslijepodne nedavno priopćio da ima HIV. I on, nespokojno snivajući u svojoj kutiji, nije znao da ta žena, lijepo odjevena i kraljevskoga držanja, po cijele dane leži u krevetu, praznoga pogleda uperenog u strop ili u neko zaboravljeno davno vrijeme, a onda se navečer iskobelja iz postelje, nazove restoran i naruči večeru, a zatim se pomno dotjera za svoga supruga, ne zato što joj je stalo do njega, nego zato što očajnički želi očuvati sliku života koji nije izgubio svoj put. I on nije znao da ta žena nikad neće saznati o nezakonitom djetetu svoga muža, kao ni o njegovoj vjerojatnoj sramotnoj bolesti jer će sutradan, kad joj suprug ode na posao, onako kako to priliči pravoj ženi, tiho, dostojanstveno i odlučno, u svoje ruke uzeti pištolj koji su godinama ranije kupili da brani njihov luksuzni dom, a onda će joj, dok pred ogledalom bude nišanila svoje grlo, cijelim tijelom prostrujati silovit nalet života jer će iznenada shvatiti da ona, za razliku od većine žena i od većine muškaraca, zna baratati pištoljem jer ju je još kao mladu otac učio pucati. Ta će električna spoznaja najednom vratiti želju za uzbuđenjem u svaku poru njena umorna tijela pa će ona, dok joj suprug bude koristio pauzu na poslu kako bi otišao na testiranje u bolnicu, spakirati najosnovnije stvari u svoj maleni kofer, a onda otputovati na prvi let u državu za koju joj ne treba viza i tamo potražiti život pun avanture, daleko od hladne kuće i daleko od zaboravljenoga muža. Sve će se to zbivati dok on bude mahao svojim slomljenim krilom ljudima na glavnome gradskom trgu, odavno zaboravivši i nju i njega.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s