Između tramvajske stanice i sata

Bio je star i bio je bolestan i bio je izgnan i nije djelovao kao da će izdržati dugo. Ali još je uvijek bio živ zato što je neki životinjski nagon za opstanak iz njegovih vena tjerao svaku pomisao na predaju. Već se odavno prestao obazirati na to što drugi misle o njemu, ali to nije značilo da je izgubio dodir sa stvarnošću. Baš naprotiv, volio je provoditi vrijeme među ljudima. Njemu najmilije mjesto u cijelom gradu bio je glavni trg, onaj na kojem je neki ban iz davnina svojom sabljom odlučno pokazivao prema jugu iako on sam nije imao pojma što se to na tom jugu nalazi da bi bilo vrijedno upiranja oružjem, a i taj mu spomenik uopće nije bio zanimljiv kao stotinama turista koji su se svakoga dana, neovisno o godišnjem dobu, fotografirali ispod njega i zavaravali same sebe da će te fotografije pogledati više od dva-tri puta. Ne, on gotovo nikada nije odlazio do tog beživotnog kipa, ali jest odlazio do podnožja svjetiljke koja se nalazila između tramvajske stanice i velikoga sata. Tu bi se on popeo na postolje koje je služilo kao sjedeći prostor i onda bi stao promatrati vrevu užurbanoga trga.
A taj trg doista jest bio užurban. Evo, na primjer, svaki put kad bi mladi gospodin koji prodaje čestitke za pse ili za djecu ili gladne u Africi upitao nekog od prolaznika: „Imate li petnaest sekundi vremena?“ taj bi isti prolaznik ili možda prolaznica odgovarao: „Oprostite, nemam, strašno se žurim“, a onda se gotovo trčećim korakom udaljavao od razočaranoga prodavača koji je već izvadio i uređaj za izdavanje fiskalnog računa. Dok je on tako stajao na postolju i promatrao tu scenu, uvijek bi ga iznova začudilo zašto su ti isti prolaznici, koji su se toliko žurili kao da moraju zaustaviti neku bombu prije no što eksplodira, a onda još na brzinu kupiti haljinu i cipele za svečanu dodjelu medalje hrabrosti, najednom naglo usporavali korak čim bi se malo udaljili od prodavača.
A bilo je i ljudi koji se uopće nisu žurili nego su djelovali kao da vole stajati i čekati. Glavna je čekaonica trga bio veliki ružni sat koji već odavno bio mnogo više od dvanaest brojeva i dvije kazaljke. Taj je sat za cijeli grad bio simbol veselih susreta, toplih zagrljaja, ljutitih uzvika „Opet kasniš!“, nekih novih poznanstava i razočaranog pogleda spuštenog na ekran mobitela koji nosi poruku „Oprosti, nešto mi je iskrsnulo, ipak danas neću doći“, a ti si se potrudio i uranio si čak petnaest minuta i namirisao onim groznim parfemom koji si dobio za rođendan samo zato da se vidi da ti je stalo. I baš je tu on najviše volio provoditi vrijeme jer su ljudi koji su čekali često znali svrnuti pogled na njega. I svakako su reagirali – jedni bi se stali rugati i upirati prstom, drugi bi s gađenjem odvratili pogled, a treći bi se pravili da ne vide ništa, ali bi mu prišli tek malo bliže, kao da mu daju do znanja da i za njega ima mjesta među njima. Takve je ljude volio najviše i zapravo je zbog njih i dolazio na ovo mjesto. Jer njemu je, kao i svakom drugom biću, bio potreban osjećaj pripadnosti, pa je, svaki put kad bi neka dobra duša sjela do njega i dobrodušno se nasmiješila, on nju neprimjetno pozdravio podizanjem svoga slomljenog golog krila, nakon čega bi se opet dao u potragu za sitnim zrnima hrane.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s