Sa Šolte se vidi Palagruža

Ja to nisam znao, ali znam da te jako volim, iako ti to nisam mogao reći jer se moje srce još uvijek nalazilo s one strane Dunava, zatočeno u stanu mog pisca, pjesnika, grafičkog dizajnera i strastvenoga ljubitelja stolnoga tenisa. Taj je stan uvijek mirisao po duhanu, prašini i našim znojnim tijelima. A nisu bila znojna samo zato jer smo se stalno prašili nego zato jer je često bilo vruće a on još nije ugradio klimu. Rekao je da mu se to činilo nezdravo, ali vidio sam da se sprema izdati svoja uvjerenja onog podneva kad je u paklenoj kuhinji mokra lica ljutito zavitlao zagorjeli kolač u smeće. Htio sam ga utješiti i reći mu da će sve biti u redu, to je samo glupi kolač, ali moje su misli bile omamljene ljetnom sparinom i spomenom na prethodnu noć u kojoj nam je bilo isto tako vruće, ali iz sasvim drugačijih razloga, pa sam samo izašao iz kuhinje i stao se hladiti novinama koje su dotad ležale na stolu, a koje ja nisam čitao ne zato jer su bile na ćirilici nego jer su ljudi na naslovnici izgledali ružno.

Strašno te volim, ali ti to nisam mogao reći jer mi se katkad čini da sam svu vokalnu zalihu tog izraza potrošio na svoga Beograđanina. Često mi je noću u uho znao šaputati: „Lepotane“, a ja bih se lomio pod milinom njegova baršunastoga glasa kao i pod čvrstim rukama, divljački obraslim gustim dlakama, koje su mi nježno pružale svu sigurnost ovoga svijeta. Imao je smaragdno zelene oči i bio je prvi zbog kojega sam se uvjerio u netočnost svoje tvrdnje da padam samo na tamnooke dečke. One su me znale satima gledati u tišini. Tada bi se i moje nemirne smeđe oči smirivale i uzvraćale jednakim postojanim pogledom jer je to bio naš najiskreniji oblik komunikacije. Onda bi zazvonio mobitel ili bi jedno od nas moralo ići piškiti pa bi se čarolija na trenutak prekinula, ali nama to nije bilo bitno jer smo pred sobom imali vječnost.

Dao si mi stabilnost i dao si mi jasniji pogled na sutrašnjicu a ja sam to cijenio, ali nisam o tome sanjao pa ti zato nisam uzvratio kad si rekao da me voliš. A volim i ja tebe. Ali svoju sam budućnost tada još uvijek zamišljao sa srdačnim Srbinom, s kojim bih se preselio na jedan od jadranskih otoka, u neku kućicu pored koje bismo imali stabla maslina i redove vinove loze. On bi nam ispod peke za ručak pravio ribu netom kupljenu na tržnici, a ja bih u kuhinji pripremao svježu salatu od pomidora i maslinova ulja. Večeri bismo provodili uz bocu vina i tihi šum valova, a svoja bismo ponoćna tjelesna zadovoljstva pokatkad dijelili s kojim prolaznikom koji bi slučajno zalutao do naših obala.

Da, ja te volim, ali te ne mrzim pa ti zato to nisam mogao reći kao što sam to rekao onom prokletom Balkancu kad mi je skrušeno priznao da se zaljubio u drugoga. Stajao sam posred njegova stana i slušao ga kako mi priča sve o novom kolegi na poslu i osjećajima koje je pokušao svladati, ali su oni umjesto toga svladali njega. I nisam se tada slomio. Ne, naprotiv. Obuzela me silovita energija, kao da je cijelo moje biće pretvoreno u silni plamen, te sam mu resko viknuo: „Mrzim te!“ Ali nisam ga mrzio, prvenstveno zato jer sam znao da njegovi osjećaji nisu njegova krivnja. Nisam ga mrzio jer sam znao da bih na prvo „Oprosti“ opet bio njegov. Uostalom, kasnije sam shvatio da to što me obuzelo u njegovom stanu kad mi je priopćio da voli drugoga nije bila mržnja nego beskonačna ljubav omotana u plašt srdžbe.

Više se ne srdim. Samo ga još uvijek volim, nekako divlje i nemirno i nimalo spokojno kao što volim tebe. I sad ti to konačno priznajem jer sam slobodan od boli, ali ne i od zaborava. Pa sam se pitao voliš li ti još uvijek mene.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s