Potraga za istinitim ja

Ja sam nebo i zemlja. Početak i kraj. Tihi udah i beskonačna jeka koja se odbija o stijenke mojih unutarnjih organa. Ili možda duše. Ponekad je teško ustanoviti razliku. Ja imam velike oči kojima pozorno promatram svijet, ali to radim na pogrešan način jer nisam u  pravu kad donosim konačne sudove o tome kako me drugi vide. Iako sam se ono jednom pogledao u ogledalo istine i nisam vidio nikakvu razliku, dok su moji prijatelji ostali začarani i razočarani svojim odrazom.

Ja sam pisao pjesme dok je svijet još bio mlad, a ja bezbrižno lutao utihlim prostranstvima svoje Narnije koja je zapravo bila Slavonija, ali to nije bitno. Ionako je i moj grad pun svjetiljki koje donose toplinu mirnim snježnim večerima.

Ali ja više nisam kod kuće niti u meni vlada spokoj. Moje se tijelo sada nalazi negdje između staroga i novoga. I prilično je zanimljivo ovdje, moram priznati. Ako se jako potrudim, mogu vidjeti jake pjesničke slike i onda ih pokušati staviti na papir. Sviđa mi se to. Iako ponekad zna biti pomalo nemirno. Uglavnom zbog ljudi koji su prisutni u mome životu. Oni mi donose i ljubav i neizvjesnost. Kao onda kad je Filip mislio da se neće izvući, a ja nisam znao što bih mu smisleno rekao, a da to ne zvuči kao još jedan od onih ispraznih klišeja u stilu „Ma bit ćeš dobro“, „Svi prolaze kroz tako nešto u svome životu“ ili „Drži se, frende“. Umjesto toga, ja sam uperio prst u njegova prsa i uskliknuo: „Filipe, zaprljao si majicu svojim suzama!“ Onda se u mojoj glavi sve pretvorilo u nekakvu apstraktnu sliku u kojoj je Filip stajao na pokisloj cesti koja nije vodila baš nigdje, niti se oko nje nalazilo išta osim vlažnoga betona. A on je tim svojim uplakanim očima gledao u mene i djelovao kao da je po prvi put čuo istinu.

Ja još uvijek tragam za svojom istinom. Koju je ponekad puno lakše naći u fikciji nego u stvarnosti. Tamo se negdje, na okrajcima mojih riječi i na vršku moga jezika nalazi ime osobe u koju ću se jednoga dana zaljubiti pa će cijeli ovaj svijet imati malo više smisla. Mislim da ću tada prestati koristiti riječi kao svoje sredstvo komunikacije i pretvoriti se u neko spokojno biće bez ega i bez nastojanja. Ali ne prije no što pred tom osobom padnem na koljena i uzviknem nešto u stilu: „Volim te više od riječi, više od zagrljaja i više od stvarnosti. Crn si kao usahli rododendron koji kriči za danima ponosa i bezbrižnosti. Nemiran si kao duh koji beskonačno luta ulicama zaboravljenoga grada, tražeći ljubav koje tamo već odavno nema. Ohol si kao kralj koji je izabrao vlastitu čast umjesto dobrobiti svojega naroda. I velik si kao taj kralj. Velik si i svijetao i beskonačan. I svaki tvoj pokret pokret je labuda koji veličanstveno zamahuje svojim krilima kad se otisne s vode. Tvoja je svjetlost razdiruća, a opet tako mirna i u oba mi slučaja mami suze na oči i mojoj duši ili mome trbuhu donosi ono silovito hučanje slapova od kojeg poželim i vrištati i smijati se i plakati kao da sam u tom trenutku najapsolutnije biće na zemlji. Tvoji se snovi oblikuju u stvarnosti zato što ih sada ne sanjaš sam. Ti si moja Meka i ti si moja Medina. Pred tobom se klanjam kao radosni rob, a ti mi dopuštaš da ti perem stopala u izraz svoje ljubavi i svojim pogledom odaješ da ćeš i ti za mene učiniti isto. Ti si veći od mene, a opet nisi jer si jednak meni i mojim nastojanjima i mojim osmijesima i mojim uzvicima i zagrljajima. U tebi vidim svoj početak, ali ne i kraj jer za nas kraja neće biti. Primi sad moju ruku i zamisli da postojiš.“

Advertisements

2 thoughts on “Potraga za istinitim ja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s