Odumiranje nezrelosti

E, frende. Rekao sam ti da više neću biti depresivan. Nije to za veseljake poput mene. Ovaj osmijeh ne voli kad se praznina otima za mjesto na mome licu. Ali nije uvijek lako, znaš to i sam, uglavnom zato što si puno uzvišeniji od mene pa su i tvoji padovi puno veći. Ali, hej. Ja sam sinoć zabrljao kao i ti. I ne mogu reći da mi je jako žao. Morao sam se nekako ispuhati, a i više se ne želim kriviti za stvari koje radim jer sam ponekad pomalo usamljen. Uostalom, neću ništa dobiti ako se budem pokušao riješiti posljedice. Treba se samo usuditi uhvatiti u koštac sa uzrokom, tada će valjda sve biti lakše.

Bilo je meni puno gore, znaš to i sam, kad sam prije nekoliko godina hodao Savskom, tamo ispod mosta kod Veslačke ulice. Sunce je jako sjalo i bilo je prilično vruće. Osim toga, bilo je i bučno i smrdljivo jer su se nebrojeni automobili kretali iz centra prema zagrebačkim stambenim četvrtima. Tih mi je dana općenito bilo dosta loše. Pokušavao sam otkriti svoj smisao u životu, pronaći bilo kakvu emociju u svome srcu, probuditi onaj životni plamen koji me napustio nekoliko godina ranije. Zbog svega toga smiješak koji mi je uvijek osvjetljavao cijelo lice sada se tek stidljivo zadržavao samo na mojim usnama. I tada me, dok sam hodao prema tramvajskoj stanici prema odredištu kojeg niti sam nisam znao, sva moja životna energija jednostavno napustila. Pa sam pao na koljena, a zatim legao na pločnik. Nisam izgubio svijest. Ljudi koji su se ustrčali oko mene bili su mi savršeno vidljivi, zvukovi automobila u kojima su preplašeni vozači uplašeno stiskali kočnice, ne zato što su se bojali da će me pregaziti, jer ja niti nisam bio na cesti, nego zato jer ih je prestrašio prizor osobe koja poraženo pada na tlo, bili su savršeno čujni mome osjetilu sluha. Sve je to meni bilo nekako jasno, ali ja ipak nisam bio tamo. Sve sam percipirao svojim tijelom, ali moja duša izgubila se negdje između moga tijela i beskonačnosti ili ništavila, ovisno o tome u što vjeruješ. Prolaznici koji su se zbili u uski krug oko mene počeli su me lagano udarati po licu, valjda zato jer su tako vidjeli u američkim filmovima, i ispitivati me jesam li dobro. Mislim da su jako brzo shvatili da ipak nisam dobro. „Pravilno diše“, rekao je jedan mladić. „Ali pogledajte mu oči. Tako su mrtve“, dometnula je jedna starija gospođa koja je očito imala dobar dar zapažanja. Netko mi je podigao ruku da vidi hoću li je držati u zraku, ali ona je samo bezvoljno pala uz moje tijelo. Tada su pozvali hitnu pomoć. Tek su tu nastale komplikacije. Više se niti ne sjećam što je bilo kad su me dopremili u bolnicu, tad su moje misli već bile negdje jako daleko u zemlji snova ili bar negdje gdje ne postoje problemi. Čini mi se da nikako nisu mogli odrediti što to točno nije u redu sa mnom pa sam prije ili kasnije završio tamo gdje je ona starija gospođa zasigurno znala da će me odvesti. Na psihijatriji. To iskustvo u početku nije bilo nimalo loše a još manje dobro. Doktori su stalno dolazili do mene i pokušali komunicirati sa mnom. Ja sam otvarao usta jedino kad mi je sestra kao malom djetetu prinosila hranu ustima. Sve to vrijeme moje su oči gledale negdje gore u ispucane pukotine blijedoga stropa. Kad bi doktori otišli, meni bi se malo, ali samo malo, vratio tračak moje svijesti te bih nekako skupio snage da okrenem glavu i usmjerim pogled prema zelenilu krošnje breze koja je pokušavala proviriti u moju sobu. Odlučio sam da će ta breza biti moja prijateljica i da ću je zvati Dubravka. Ali s njom bih se družio možda pet minuta dnevno, nakon čega bih i sam opet postao biljka.

Kao što sam rekao, prvih tjedan dana nije donijelo nikakav pomak u mome stanju. Šopali su me nekim tabletama, nemam pojma kakav su uopće učinak trebale imati, ali sad mi se čini da mi je od njih mokraća dosta smrdjela. Kraj mene su stalno bili moji roditelji. Plačući, nasmijavajući me, samo pokušavajući razgovarati sa mnom. Ništa. Dolazili su i neki moji prijatelji. Opet ništa. A onda, sedmoga dana mog boravka na odjelu psihijatrije te i te bolnice, pojavio se on. Čim je zakoraknuo u sobu, a moje ga tijelo registriralo svakim svojim osjetilom, počeo sam se gušiti. Prvi put u tjedan dana moje je grlo počelo proizvoditi zvukove, i to takve da je on odmah doletio do moga kreveta, panično uzviknuo: „Što ti je?“, a nakon toga otrčao po bolničko osoblje. Tog je dana riješena dilema, otkriven uzrok svoj mojoj nevolji i mrtvilu. Moje je srce umrlo od ljubavi. Ili nedostatka iste od njega koji je ušao u moju bolničku sobu. Kad sam se oporavio od tog šoka, moja je psihijatrica promijenila strategiju. Dotad me pokušavala trgnuti iz beživotnoga stanja kojekakvim pitanjima, primjedbama i trikovima, ali ništa od toga nije imalo učinka jer nije znala u kojem smjeru treba krenuti. Ali nakon što sam se probudio iz drogiranog stanja u koje su me doktori bacili kako se ne bih ugušio, dočekao me njen lukavi osmijeh, iskričave oči i trijumfalna primjedba: „Aha, ti si se nesretno zaljubio!“ Tako je nekako počeo moj oporavak. S jedne strane, on mi je počeo dolaziti svaki dan u posjetu. Sjeo bi kraj mene, uhvatio me za ruku i rekao: „Hej. Bit će sve u redu. Ja sam tu uz tebe.“ I znao sam da tada imam njegovu bezuvjetnu pozornost iako više nije bio zaljubljen u mene, što ne znači da me nije nimalo volio. S druge strane, psihijatrica me malo pomalo počela buditi iz letargije i natjerale me, prvo na komunikaciju očima, potom glavom, nakon toga i ostalim dijelovima tijela, a jednoga sam dana napokon i progovorio. Dubravka i ja sad smo se družili puno češće. Ja bih stao pored prozora i pričao joj o njemu, našoj prošlosti i mojim maštanjima o budućnosti koja se više neće ostvariti. Naravno, nisam ja to govorio naglas, nisam lud da razgovaram s drvećem, ali Dubravka je bila moj mentalni ispušni ventil, moja tiha prijateljica. A jednog sam dana morao i nju napustiti. Bilo je to onoga dana kad smo i liječnici i ja zaključili da sam dovoljno zdrav da se vratim u svakodnevni život, dva mjeseca nakon što sam legao na pločnik na Savskoj odlučan da se pozdravim od svijeta. Još sam jednom prišao prozoru i po prvi put se obratio Dubravki svojim stvarnim glasom: „Bok“, rekao sam joj. Nadao sam se da će joj barem simbolično vjetar prostrujati krošnjom u znak pozdrava, ali ništa se takvoga nije dogodilo. Možda je Dubravka mislila da mi više nije potrebna njena pažnja pa je svojom smirenom pojavom pomagala nekom izgubljenom jadniku na jednom od katova ispod. Najveći trijumf toga dana bio je taj što sam bolnicu napustio sam. Bez ičije pratnje, bez ičije pomoći. Htio sam to napraviti za sebe. Kad sam došao do vratnica bolničkog kompleksa, još sam se jednom osvrnuo, a onda sam se nasmiješio onako kako ja to radim kad sam bezbrižan. I onda sam krenuo u novu životnu pustolovinu.

E, ali frende, kažem ti. To ne znači da se tu i tamo i sad ne osjetim ponekad usamljeno. Pa onda radim onakve gluposti kao onu koju sam počinio sinoć. Ali nema veze. I usamljenost je također osjećaj, a ja se ionako veliku većinu vremena osjećam živim i punim energije. Mislim da je to zato što si ti tu. A, i ono, pomalo sam si posložio život i puno više uživam. I puno sam jači nego što sam ikad bio. A sve ove gluposti koje mi se nekad zalome, to je valjda dio svakodnevnog života. Uostalom, tako barem imamo o čemu pričati. Iako, ti si zasad jedina osoba kojoj sam priznao da ponekad ubijam mačke. „Nema veze“, rekao si, „bitno da si sada sretan!“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s