Trilogija jednog odnosa

Kukavno sam pao pod tvoje noge. To je zato što sam mislio da si neusporedivo bolji čovjek od mene i da te ne zaslužujem čak niti pogledati u oči. Dizao sam te u zvijezde misleći da se nitko ne može mjeriti s tvojom veličinom. Onda se ispostavilo da sam bio u krivu. Ali to je samo zato što ja uvijek pretjerujem. U svakom slučaju, kad sam to shvatio, zemlju sam prestao dodirivati koljenima. Umjesto toga, svu sam svoju težinu premjestio na đonove svojih uobičajeno čistih tenisica. Pa ti sad stojim rame uz rame. Ili više glava uz rame jer sam niži od većine dečkiju koje poznam. Uglavnom, shvaćaš metaforu. To je zato što si pametan.

E, a sjećaš li se onoga dana kad sam ti rekao da se bojim biti ostavljen i da zato ja uvijek prvi odlazim? Ti si me pitao znači li to da ću ostaviti i tebe. Ja sam rekao samo ako postanemo bliski. Ali u tom sam trenutku shvatio da smo već neko vrijeme jako dobri, inače nikad ne bih s tobom dijelio takve stvari. I jednako sam tako tada shvatio da je odgovor na tvoje pitanje potvrdan. Ali još uvijek nisam otišao. Možda zbog toga što nikada dosad nisam upoznao nekoga tko jede rotkvice kad je uznemiren. Takve ljude valja čuvati uz sebe.

A što ako jednoga dana ipak odem? Znam da ćeš vrlo lako naći nekoga tko će htjeti klečati pod tvojim nogama, kao i nekoga tko će ti stajati uz rame. I bit će mi drago zbog tebe, naravno. Samo će mi biti malo žao, pretpostavljam. Mislit ću na tebe svaki dan dok budem naganjao svoje snove tamo negdje na Sjeveru ili Zapadu ili gdje sam već odmalena znao da moram poći. Ali, hej! A kako bi bilo da pođeš sa mnom? Ionako znaš da ovdje možemo samo loviti oblake. Tamo gore možemo letjeti među njima!

Post scriptum.
Ne znam latinski. Ali znam da sam onoga dana dok smo se gurali u redu za predstavu na koju se niti meni niti tebi nije išlo osjećao da tebi jest mjesto tu, a meni ne. Malo sam se onda osjećao prazno, ali sam istodobno shvatio svoju svrhu u životu. U to si se i sam uvjerio večer kasnije, kad si konačno pristao na moj pogled i dopustio mi da ti kažem da te volim, nakon čega su sve brane koje su ikad stajale između nas popadale kao krhotine stakla. Tada si me primio za ruku a ja sam te odveo u svoj svijet. Kasnije si pokušao reći da ti je bilo jako lijepo, ali riječi su tada već prestale važiti kao naše sredstvo komunikacije. Pa smo zaspali.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s