Učim se pisati ti pjesme

Tebi želim pisati himne

Sve manje od toga nije te dovoljno vrijedno.

Ali još se ne znam izražavati velikim riječima

Niti mogu svoje otkucaje srca

Prenijeti na papir kao konačni dokaz svoje ljubavi.

Zbog tebe se mogu nasmijati u lice

Usudu pred kojim bi i najhrabriji

Pokleknuli kao poraženi pijuni

Koji preklinju za život

Što klizi niz oštricu noža

Koja spušta se niz njihova grla.

Želim izvikivati tvoje ime

Dok jedva čujni šapat što preostane

Na mojim umornim usnama

Ne postane novi Svemir

Koji neće biti ispunjen galaksijama

Nego mirisom tvoje kose

U mirno nedjeljno jutro

Nakon krvničke noći

U kojoj sam iz dubina tvoga grla

Izvlačio niti ljubavi

Koje si pleo poput paukove mreže

Omatajući me u stisak svojih ruku

Pod kojim lomile bi se i prastare planine.

Ali ne i ja.

Jer ja sam te večeri bio

Puno više od pukoga tijela

i čvrste materije

i konačne tvari.

Bio sam tek toliko stvaran

Da uperim prst

u svjetleću kuglu koja se obrušila

Da zauvijek me omota

U svoj smisleni Žar.

Tada sam otvorio usta, duboko udahnuo,

Nasmiješio se

i Gutnuo.

Opet sam bio pored tebe u mirno nedjeljne jutro

I spokojno prelazio prstima preko

Svakog centimetra tvog izmorenog tijela.

Noćas sam progutao tebe.

Progutao sam sunce.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s