Renesansa, kultura i neukusna kineska hrana

Prošlo je već više od tjedan dana od mog posljednjeg posta. To je zato jer nisam bio vani, a čini se da kad ne idem van onda nemam o čemu pisati. Ipak, proteklih mi desetak dana nije bilo nesadržajno. Grlobolja koju sam spomenuo u prethodnom postu odlučila je prošloga tjedna steći status glavne glumice pa se prometnula u temperaturu, bjesomučni kašalj i (da) štucanje. Još sam nekako durao prva dva dana, ali onda sam morao na bolovanje. Kod kuće mi je bilo super jer su svi stalno pričali o nekoj vrućini, a ja sam cijeli dan ležao u krevetu dok mi je klima hladila stan. Prvo sam se mislio sam izliječiti, ali sam u petak shvatio da bi ipak bilo bolje otići kod doktora na pregled. Pitao sam Dominika kamo mogu otići, ali je moj spasitelj rekao da će me on doći obići. Dok sam čekao da dođe, više nisam mogao biti u stanu pa sam otišao do shopping-centra u blizini kupiti namirnice za ručak. Usput sam posjetio Ivu koja radi u jednoj od trgovina. Ona se ošišala i, sudeći prema slikama, nova joj frizura super stoji. Kažem sudeći prema slikama jer je taj dan nosila kosu u rep ili punđu ili neku nedefiniranu tvorevinu na glavi pa smo i ja i ona zaboravili na kosu. Malo smo pričali i dogovorili se za kavu ili u mom slučaju čaj u nedjelju ali se to na kraju nije ostvarilo jer se i ona razboljela a onda zbrisala na more. A na more je išao i Dominik, ali ne prije no što me došao pregledati. Kao prava domaćica ponudio sam ga piletinom i krumpirima, ali je odbio jer je žurio. Mislim da mu je kasnije bilo krivo jer hrana stvara imunitet koji on očito nije imao jer mi je već sljedeći dan slao ljutitu poruku Boli me grlo imam temperaturu Ti si kriv. Bilo mi ga je malo žao jer se nije mogao kupati, ali ispostavilo se da nije previše plakao za morem. U nedjelju navečer sam se konačno iskobeljao iz kuće i otišao se provozati na Jarun. Prvo je bilo super, ali onda su se na stazu spustili rojevi onih malih mušica koje zagorčavaju život svim biciklistima i rolerima. Nakon takve biblijske apokalipse nije mi preostalo ništa drugo nego poći kući i tako spektakularno završiti tjedan.
Prošli tjedan se u meni počela buditi želja da opet počnem surfati novim valom upoznavanja ljudi. Prvo sam mislio sam sam u stanu bolestan sam pa mi je dosadno, ali me ta želja još uvijek drži tako da mislim da nije do bolesti nego do horoskopa. Svoj sam naum počeo ostvarivati već u ponedjeljak kad sam se našao na pivu s Gabrijelom. Gabrijel je inače moj susjed na Grindru u Zagrebu ali i u istome provincijskome pitoresknome gradu iz kojega obojica dolazimo, a isto kao i ja sklon je Rijeci i ljudima iz Rijeke (Ovo zadnje se samo djelomično odnosi na mene. Ja sam u Rijeci bio svega četiri puta i šetao sam samo centrom i bilo mi je jako lijepo, ali ne znam kako izgleda ostatak Rijeke i kako se tamo živi. Ako je suditi po mojim prijatelima Riječanima kojima sam tako sklon, ništa posebno.). Gabrijel je donekle dobro, a donekle ne, ali hej, ne mogu ovdje pričati o osobnim životima drugih ljudi, to je nepristojno, a i uostalom, ovaj je blog o meni. Što mi je i Gabrijel natuknuo kad je bacio oko na jedan od postova, zaključivši da se u njemu previše spominje riječ “ja”. Konačno je netko prokužio da sam egomanijak. Na pivi je bilo fora, ali sam počeo protestirati kad je Gabrijel (zašto ima tako dugačko ime?) naručio treće jer sam već počeo osjećati da me hvata višak obamrlosti i manjak inhibicija. Osim toga, jako dobro znam što se skriva iza treće pive (nekad i druge ako je jaka a ja sam umoran). Ipak, nekako smo uspjeli potamaniti i tu posljednju rundu, a onda je svatko krenuo svojoj kući. Inače, općepoznata je stvar da, kad previše popijem, postanem prilično željan zagrljaja i ljubljenja, čak i s osobama koje inače nisu moji tipovi. Nešto se slično dogodilo i sada pa sam prilično glupavo pitao Gabrijela a nećeš me sad pozvati u svoj stan na što je on rekao ne jer onda kad se otrijezniš nećeš htjeti pričati sa mnom što je bio prilično točan opis događaja koji bi slijedili da se takav scenarij doista dogodio. Ne čujem inače često da mi ljudi kažu ne, pogotovo na prijedlog za ljubljenje pa mi je to isprva bilo neobično, ali kad sam se sljedeće jutro probudio uz zvuk upornog alarma, bilo mi je drago da se ništa nije dogodilo.
Iako sam dobar dio tog dana bio mamuran, nije mi palo na pamet malo stati na loptu pa sam se te večeri našao s Dominikom. On se vratio s mora i ovih mi dana zvuči i djeluje jako raspoloženo, ako ne i sretno, mislim da je to zato jer se našao sa mnom. Taman je prije dogovora završio s teretanom pa se preznojavao, a preznojavao sam se i ja jer sam sišao s bicikla a i općenito je bilo vruće, ali nismo popustili pred mokrim majicama i znojnim čelima i zavalili se u prvu birtiju koja nam je bila pod nosom (Kafe du Pariz) već smo odlučno krenuli na manifestaciju Dvorišta na Gornji grad. Taj je pothvat uključivao dosta penjanja uzbrdo. Prvo smo bili entuzijastični oko toga jer smo bili uvjereni da će nam gluteusi maksimusi izgledati bolje, ali smo svejedno počeli planirati diverziju na turiste koji su pored nas ležerno klizili na Segwayjima. Putem smo prošli pokraj zgrade nekog povijesnog instituta koja je apsolutno prekrasna i koju ću pobliže ispitati jednom kad je ne budu osvjetljavala blaga romantična svjetla dok fontana u prednjem dvorištu ljupko žubori u suton.
U prvom i jedinom dvorištu koje smo posjetili još se ništa nije počelo događati, ali zato su svi ugodni jastuci bili ispunjeni ljudima. Prostor je bio lijep, ali dosta stisnut i omeđen visokim zidovima pa je bilo prilično vruće. Onda smo rekli Ovo preznojavanje nema smisla, idemo negdje sjesti na cugu. Tu je negdje skoro ali ne u potpunosti završilo naše kulturno uzdizanje. Kažem skoro jer smo završili u Galeriji, koja je kulturni događaj sam po sebi, ako ništa drugo, barem zbog ljupke terase i pale ale piva. Kod kamenitih vrata hrpa mladih ljudi je pjevala vjerske pjesme. Dominik i ja smo bili umjereno nedorečeni pri komentiranju tog okupljanja, mislim da nismo bili načisto je li bili lijepo ili friki. Nakon pive u ugodnoj atmosferi bilo je vrijeme da se krene natrag. Ja sam putem ogladnio pa sam skrenuo u pekaru po burek. Onda je ogladnio i Dominik pa smo otišli u onaj kineski fast-food u centru. Izgledao mi je malo otrcano, što je u priličnoj suprotnosti s astronomskim cijenama, ali, ako je vjerovati Dominiku, sasvim u skladu s okusom hrane. Mislim da će i on sljedeći put smazati burek.

(Svome dragome čitateljstvu htio bih poručiti da mi je jedna obožavateljica napomenula kako je ovaj blog moguće i “pratiti”. Samo upišite svoju mail-adresu i svaki put kad objavim novi post na mail će vam stići obavijest o tome. To je zato da ne morate svako jutro manično prvo paliti moj blog i onda se razočarati kad vidite da nisam ništa objavio. Iako ćete ovako ujutro prvo paliti mail i vidjeti da vam nije došla nikakva obavijest pa ćete se svejedno razočarati. Ali drago mi je da me volite i da me pratite. To mi doista jako puno znači. Pogotovo zato što znam da mnogi od vas nemaju vremena za čitanje i onda vam je ovaj blog jedina literatura koja stimulira vaš intelekt i vašim životima daje i kulturnu podlogu. To mi također stvara pritisak, ali uglavnom me ispunjava ponosom. Volim vas!)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s