O vikendima i punim mjehurima

Dominiku i Petru se ne sviđa moj stil pisanja. Kažu da je hladan, činjeničan i ne pretjerano u skladu s mojom simpatičnom osobnosti. Tako da su mi suptilno poručili da ovaj blog iskoristim za usavršavanje svojih neprocjenjivih spisateljskih vještina. Prvo sam im rekao hvala na kritici, ali nemate vi pojma, ja sam baš ovako htio pisati, ali posljednjih dana sam doista pokušao poraditi na nečemu u čemu se može malo više osjetiti moja simpatična i draga osobnost.
Kraj tjedna se približavao u laganom i temperaturno visokom ritmu. U četvrtak sam išao u Swanky. Meni se taj hostel jako sviđa pa sam predložio Dominiku da nam to postane stalno mjesto, nešto poput onog kafića u Prijateljima. Dominik je rekao da mu je Swanky već izlizan pa sam rekao dobro, ne moraš i pozvao Kseniju. Njoj sam prošli mjesec bio na promociji, ali nisam joj bio stigao ništa kupiti pa sam se sad pojavio s nekom knjigom i ukrasnom vrećicom koja ima 3D leptire i koju sam htio zadržati za sebe. Ona je rekla hvala, super, nadam se da joj se knjiga svidjela. Pili smo limunadu napravljenu od dosta starog limuna, ali poslužila je svrsi. Ksenija i ja planirali smo velike planove za veliku budućnost i dogovorili neke nove susrete, a onda smo se rastali.
U gradu je ovih dana inače dosta toplo pa sam nakon što sam se pozdravio s Ksenijom još malo lutao sunčanim ulicama, a nakon toga se uputio kući.
Dominik je pomalo netočno primijetio da ga ignoriram cijeli tjedan, pa sam mu odmah u petak ujutro javio da navečer idemo van, bez obzira na sve. Na svu sreću, jednako brzo sam dobio potvrdni odgovor. Dosta sam se potrudio i na interentu potražio sva zanimljivija zbivanja u zagrebačkim klubovima koji rade preko ljeta. Našao sam jedan dosta dobar elektro party u Močvari. Inače volim elektro glazbu i želja mi je jednoga dana ići na rave party. Ipak, primijetio sam da doživljaj neće biti potpun bez nekih bombona i tabletica. Onda sam počeo ispitivati ljude u uredu gdje se takve stvari mogu nabaviti te sam relativno brzo ustanovio da radim s ljudima koji su još zeleniji od mene, iako ih moram pohvaliti jer nitko nije niti trepnuo kad sam ih to pitao. Našao sam i neki OK party u Jabuci na koji se meni nije išlo, ali za koji sam pretpostavio da bi se mogao svidjeti Dominiku. Na kraju smo ipak ili opet završili u Potu.
Predigru smo obavili u Melinu koji je bio mračan i ipak ne toliko pun da ne bismo mogli naći jedan slobodan stol. Dominik je prema meni primaknuo posudu s potpurijem koji sam ja odsutno opipao prstima i zaključio da se ipak ne radi o posudi s potpurijem nego o pepeljari s opušcima. Dominik mi se počeo cerekati, ali i on je sljedeće jutro tobože slučajno napipao neke neočekivane stvari tako da je karma zadovoljena. Naručili smo tamno pivo zato što nam je ukusno a ne zato što se od njega lakše napije. Dominik opet slabo jede pa sam se malo zabrinuo za njega kad je već nakon prvog Karlovačkog počeo blebetati. Ja mu se priključio pet minuta kasnije.
Puta u Hotpot se nimalo ne sjećam, ali prva osoba koju sam sreo kad smo došli tamo bio je Ivan iz Swankyja. Ne, lažem, prvi je bio Siniša s kojim sam pričao dok sam se pravio da ne vidim Ivana s kojim sam par dana ranije dogovarao neku šetnju gradom. Onda sam došao do šanka na kojemu je, bar sam tako mislio, Dominik naručivao grozni Staropramen. Tamo smo susreli jednog poznanika kojemu je bio rođendan i koji je inzistirao na tome da nam plati cugu. Mi smo se prvo malo nećkali jer si nismo toliko dobri s njime, ali onda smo valjda shvatili da rušimo ugled cijeloj našoj generaciji odbijanjem besplatne cuge pa smo spremili pare u džepove, rekli Sretan rođendan, živio, a onda zbrisali na plesni podij. Zaključio sam da se više ne mogu praviti da ne vidim Ivana pa sam mu prišao, a on je malo prenaglašeno rekao Hej bok, što će reći da je i on dotad radio isto. Onda smo malo pričali o temama koje smo već prožvakali virtualnim putem, a zatim smo se dotakli moje neizbježne sramežljivosti. Tu je razgovor nekako stao pa smo se počeli ljubiti. Onda je on u jednom trenutku rekao dobro, dosta za sada, tu sam s prijateljem pa moram do njega. Onda sam ja rekao, aha, da, i ja sam s prijateljem, koji je čini se već obavještavao sve naše zajedničke frendove o mojem novom zavodničkom pothvatu. Kad smo već kod zavodničkih pothvata, čim je Siniša na ulazu vidio Dominika, odmah ga je pozdravio onim ah-tebe-znam-jednom-sam-se-raspitivao-za-tebe-pogledom. Dominik je zijevnuo.
Vrijeme u Hotpotu je prošlo relativno brzo, za što mislim da su zaslužne dvije tekile koje smo strusili za šankom. Ja sam oba puta zaboravio prvo liznuti sol.
Nakon Hotpota najavio sam Dominiku da spavam kod njega. Već su svi prošli kroz taj stan pa sam zaključio da je kranje vrijeme da to obavim i ja. Prije toga otišli smo u pekaru po burek sa sirom. Ja sam prvo rekao molim vas dva mala bureka sa sirom. Onda je Domink koji je čekao vani doviknuo ja neću mali burek sa sirom. Onda sam ja rekao molim vas dva velika bureka sa sirom. Onda su mi rekli nemamo velikog bureka sa sirom. Onda sam ja Dominiku rekao nemaju bureka sa sirom, daj nešto drugo. Onda su mi rekli evo imamo upravo se ispekao. A ispekao sam se i ja kad sam ga uzeo u ruke, ali nema veze jer je bio božanstven. Nakon toga smo otišli po moj bicikl i pješice do Dominika. Kad smo došli u njegovo susjedstvo, bilo je već pet do šest i neki ljudi su okopavali svoj vrt. Mi smo rekli ovi nisu normalni. Onda smo se zavalili svatko u svoj krevet i zaspali kao klade.
Sljedeći je dan uglavnom protekao u laganome mamurluku koji je ipak riješilo nekoliko tableta paracetamola, pravljenju ručka, čišćenju stana, spavanju i čitanju. I pauzi od izlazaka.
Nedjelja se nastavila u mirnome tonu dok se nisam predvečer našao s Bojanom u Krivom putu, inače kultnom mjestu sve zagrebačke alternativnije rulje kojoj sam nekada i sam htio pripadati. Tamo je bilo fora, atmosfera je bila prilično vesela, a Bojan nije slušao ništa što govorim jer je stol iza mene bio “prepun preslatkih dečkiju” pa su se moje riječi izgubile negdje u zrakopraznom prostoru. I ja sam vidio nekoliko zgodnih frajera, ali nisam htio ispasti nepristojan pa sam više pažnje ipak posvetio Bojanu nego njima. Nakon nekog vremena, u birtiji se skupio prilično velik broj ljudi pa nas je jedna ekipica pitala može li sjesti za naš stol. Mi smo rekli možete, iako to nismo zapravo htjeli. Oni su prvo nešto malo brbljali s nama, ali im je onda Bojan rekao da nam sad moraju naručiti pivo pa su se oni samo kiselo nasmiješili i odlučili nas ignorirati. Njihov je dolazak nekako ubio atmosferu pa smo se ubrzo Bojan i ja odlučili pokupiti. Čim sam sjeo na bicikl, neopisivo me zatjeralo pišati. Zadnji put me toliko zatjeralo na prijemnom za ekonomski fakultet, gdje nisam mogao izdržati do te mjere da sam počeo nasumično zaokruživati odgovore. I onda bio među najboljima. Vožnja do kuće nalikovala je spektakularnim potjerama u akcijskim filmovima, iako nisam bio siguran tko tu koga tjera. Putem sam se pretvorio u radar za traženje potencijalnoga grmlja, ali niti jedna ukrasna tvorevina nije bila dovoljno diskretna da mi pruži olakšanje u miru. Pet minuta od kuće nazvao sam sestru da joj kažem Dolazim za pet minuta nemoj biti u kupaonici. Ona se nije javljala pa sam zaključio da je u kupaonici. Na svu sreću, živim u blizini trgovačkog centra pa sam posljednje atome samokontrole usmjerio ka novoj destinaciji. Nakon što sam bicikl nabrzinu vezao uz ogradu, otrčao sam do wc-a za koji sam oduševljeno skužio nije zatvoren, uletio u prvu kabinu, skinuo gaće i prepustio se najblaženijem osjećaju toga dana. Sve to dok sam s mamom pričao na mobitel i pomagao joj kupiti nešto preko Ponude Dana.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s