Oda mladosti i zrelosti

S ove strane pisanja zakazao sam jer je moj trbuh bio prepun osjećaja koje nisam znao staviti na papir. Mučnina izmiješana s nezaustavljivim nagonom za smijanje? Grad je bio malen kao i uvijek i miran kao i uvijek, ali nešto se u njemu promijenilo. U njemu više nije bio dječak koji je sanjao o odlasku i velikim stvarima. U njemu je sad bio čovjek koji je otišao, ali kojemu se nisu dogodile velike stvari, baš suprotno. One male stvari, o kojima je prije maštao, ali koje bi mjesto ustupile važnosti, poštovanju i moći, tiho su ovladale njegovim mislima i natjerale ga da preispita put prema sreći. Onda je nastala eksplozija, a iz nje je izletjelo mnoštvo sjemenja koje je dotad mirovalo negdje na okrajcima njegovih misli i duboko ukorijenjeno na karti njegove sudbine.

Bilo je lijepo biti tinejdžer. Sva su moja čula još bila mlada i nemirna i tražila su pripadnost. Htio sam naći njega i htio sam naći nju, ali ja nisam bio zreo jer sam bio zapaljiv, a sve što se lako zapali jednako tako lako i izgori, a onda se i ugasi i bude bačeno da trune na ilegalnom smetlištu koje se nalazi iza šume, a koje je začudo prelijepo jer je tiho i zeleno i čistije no što bi jedno smetlište trebalo biti.

Više nisam zapaljiv niti sam zaljubljiv niti se bojim da za mene nema mjesta. Vidio sam svemir na dnu pivske boce i divio sam se rododendronima koji su sjali u vrtu za koji tada nisam znao da je moj jer se nalazio u svijetu kojeg nisam stvorio sam, a kojeg ionako nikad ne bih mogao zamisliti bez pomoći onih kojima šapćem „Hej, danas sam baš sretan“, a njima nije čudno što su moje misli nasumične.

Mislio sam da sreća leži u tinejdžerskim filmovima, rock glazbi devedesetih, romanima za mlade i pokemonima, ali sreća nije zamisao nego stvarnost. Ja svoju stvarnost tada još nisam poznavao ali onda sam je odlučio potražiti pa sam je pronašao na dlanovima koji razdvajaju oceane, dlanovima koji su baš kao moji – meki, zaigrani i položeni u ruku neke jednako neizgubljene osobe.

Advertisements

Kalifornijsko sunce

Nisam ti mogao reći da te volim jer su moji osjećaji bili snažniji od bilo koje izgovorene riječi, iako sam bio prilično siguran da bi ti ton moga dubokog glasa ionako sve rekao, a moje si osjećaje već odavno mogao neskrivene pročitati na površini mojih očiju. Umjesto toga, pustio sam ti pjesmu koja je iste melodije kao moja ljubav i istoga ritma kao otkucaji moga srca kad promatram tvoj dječački osmijeh. Zanimalo me sviđa li ti se pjesma pa sam to naumio otkriti iz izraza tvoga lica ali ti si bio brži od mene pa si mi to i sam dao do znanja kad si me zagrlio, a ja se nisam bunio iako su od tvog zagrljaja pucale kosti.

Sunce je zalazilo nad mirnim horiznotom kalifornijskoga grada. Ti i ja smo sjedili na krovu i nazdravili pivom za koje sam se ja ipak nadao da će biti ukusnije. Nismo govorili jer nama ne trebaju riječi da bismo se usjećali ugodno. U tišini smo gledali u daljinu i stapali se s opuštenom atmosferom našeg novog doma. Ostvarenje sna neobičan je osjećaj.

Toplina kalifornijskoga asfalta činila nas je lijenima i vječito nasmijanima. Pronašli smo dom i posao, upoznali smo nove prijatelje. Ako sam nekad davno imao osjećaj da ne pripadam, on je sada ležao zaboravljen negdje s druge strane oceana. Šapnuo sam ti: “Pazi se, ja sam sretan”, a onda sam se posvetio zalijevanju biljaka koje smo postavili na veliku terasu.

Nismo plivali u moru jer se u njemu ne može čuti udaranje valova o stijene pa smo ostali ležati na plaži usklađivati udisaje sa svakim novim naletom plime. Imao si meke dlanove koji su mogli razrušiti svjetove ali su bili dobroćudni pa su mirovali izgubljeni u bespućima moje kože. Da si mi tada rekao da je taj trenutak konačna svrha samoga svemira, ja bih ti na mjestu povjerovao, a onda bi se, tko zna, vrijeme možda zaustavilo a mi postali nova božanstva nekog našeg kozmosa, ali tebe je zatjeralo piškiti pa si otrčao u vodu, a ja sam se uspravio u sjedeći položaj i prestao sanjati o budućnosti jer je ona tek konstrukt za bijeg od sadašnjosti a ja nisam želio pobjeći baš nigdje.

Kiša

Počelo je lagano kišiti što je značilo da dolazi promjena. Ruke sam ti čvrsto naslonio na lice a onda zatvorio oči i duboko uzdahnuo, uzrokujući nagli prekid gravitacije i kraj svijeta kakvog znamo. Dok su tektonske ploče letjele oko naših tijela, mi smo se uzdigli u svemir i postali vječnost samo zato što sam ja po prvi puta odlučio da neću biti sam.

On se nije mogao svakoga jutra buditi pored mojih krmeljavih očiju jer moje srce nije pružilo svoje odlučne pipke prema njegovom biću pa se morao zadovoljiti izbjegavanjem susreta sa mnom. Boca na njegovom podu bila je sasvim prazna, a suha čaša koja je stajala pored nje značila je da se vrlo brzo prestao pretvarati da će piti kao gospodin. Tužnoga i izgubljenog pogleda stajao je na prozoru i promatrao sterilni krajolik oko sebe i sivo nebo koje je donosilo tišinu. Njegova je duša dotad vrištala od nemoći pa mu je kiša koja je zakapala na prozoru donijela spokoj za koji je mislio da će biti kratak, ali je naposljetku bio konačan.

Bio je stariji, bio je krupan i bio je dlakav. Ukratko, bio je netko kome sam se htio predati i netko koga sam nakon toga neizbježno htio napustiti. Dok se donji dio moga tijela gubio u dubinama njegovih životinjskih prepona, ja sam doživljavao konačno oslobođenje od vlastitoga ega. Pokušao je biti nježan, ali ja sam se pretvorio u plamen, a vatra ne poznaje milost pa sam mu naredio da bude grub. Svojim je čvrstim stiskom oduzeo kontrolu mojim rukama, oslonio se na koljena te uronio svoje meso u moje. U mome tijelu više nije bilo mjesta za mene pa je moja duša proletjela nekoliko svemira dok nisam opet postao dijete koje lovi kukce u travi i vraća se kući s uzvikom: “Vidi, mama, ulovio sam žabu!” S nevinošću u djetinjstvu dolazi i osjećaj za pravdu, a tražiti od muškarca da zbog moje utjehe bude zvijer sve je samo ne pravedno pa sam se povratio u stvarnost, oslobodio stiska, obuo svoje bijele cipele s debelim džonom i izašao van.

Na napuštenom parkiralištu koje je već odavno zaraslo u korov i stopilo se s livadom stajao sam na jednoj od starih betonskih ploča i promatrao tebe koji si stajao nasuprot meni. Ramena su ti bila lagano nagnuta prema naprijed jer si namjeravao krenuti prema mjestu na kojem sam stajao ja. Osjećao sam se lakše no ikad prije pa je moje lice obasjao posljednji osmijeh. Nakon toga je nastupio mir. Prstom sam ti pogled usmjerio prema nebu koje se brzo skrivalo iza gustih oblaka. Kad si spustio pogled ja sam stajao pored tebe. Počela je kiša.

Ljubav kaos

Na tvome je laptopu svirala Santigold, Disparate Youth, a mi smo se pogledali kao da tek sada jedno drugoga vidimo u pravome svjetlu. Sjedio si na kauču glave prislonjene na zid. Ja sam isprva bio pomalo ukočen kao što to uvijek jesam, ali sad sam se oslobodio i prišao ti korakom kojeg je vodila neka zamagljena sila. Bacio si mi se u zagrljaj što i nije bilo toliko lako podnijeti jer si teži od mene. Ljubio sam te jer te nisam mogao progutati. Čvrsto sam te obujmio rukama i stisnuo tvoje tijelo o svoje jer sam se nadao da ćemo se tako spojiti u jednu osobu, ali se niti to nije dogodilo. Ostala je samo čežnja, beskonačna žudnja dok sam ti lomio rebra a ti mi čupao kosu koja je vrištala za tvojim prstima. Nismo se čak ni skinuli. Vođenje ljubavi drsko odolijeva porivima tjelesnosti. Ja nisam mogao odoljeti tebi.

Stajao sam na pješčanoj plaži i nisam imao spol jer sam bio više od toga. Moje su oči naoko bile hladne, ali u njima se krila odlučnost koja ti je izdavala naredbe koje nisu dopuštale “ne” kao odgovor. Ti si mi prišao jer nisi vidio ništa drugo osim mene. Ja sam bio tvoj dodir s vječnošću, ali nisam ti rekla da si ti isto bio i meni.

Htio sam te štovati kao božanstvo i htio sam te posjedovati kao haremskoga roba. S leđa je tvoje tijelo bilo neuhvatljivo i samo moje. Svaki udah mirisa tvoje kože u mojoj je glavi stvarao nove svemire a ja sam se pitao zašto češće ne promatram vječnost na ovako smislen način. Ruke sam ti straga svezao u okove i naredio da klekneš ali ti nisi razmišljao o bijegu jer si svoju tjelesnost htio podijeliti samo sa mnom.

Bilo je ljeto, a moja je plaža sada bila od kamena i ja više nisam bila žena muškarac nego sam bila dijete lišeno spola i blagoslovljeno čežnjom i protkano željom za ljubavlju koju si mi ušio u kožu dok si moje tijelo opisivao kao definiciju udobnosti. Ja sam te htio poljubiti ali ja se nisam ljubio nego sam se osmjehivao i udaljavao i tako te mamio da sa mnom skočiš u more jer nisam prepoznao da smo mi sada pa sam htio da budemo budućnost.

Vrijeme pak ne poznaje trenutke, a naši atomi ne znaju da smo mi dvije osobe pa smo to zaboravili i mi dok smo slušali Santigold, dodirivali se nosevima i osjetili kako rastemo jedno u drugome.

Preobrazba

Rekla je da bih trebao prestati gutati med koji mi je sad curio iz usne šupljine, ali ona sama nije bila ništa do prikaze u bijeloj haljini koja je spopadala moje sklonište pa se nisam na nju obazreo. Svjetlo je u prostoriji ferceralo ne zato jer je bilo neispravno nego zato jer je tako čitava scenografija bila efektnija. Legao sam na pod jer mi je trebalo malo vremena da dođem sebi i razmislim o svom sljedećem koraku. Ona mi je rekla da požurim jer su buseni gusjenica posađenih u zemlju postajali nestrpljivi te su prijetili da me neće pustiti dalje. Niti na to se nisam obazirao jer su gusjenice bile samo gomila pompoznih staraca koji su mislili da mogu utjecati na stanje svijeta, a zapravo se nisu mogli dogovoriti ni oko toga kako će se iščupati iz zemlje. Mislim da su odavno zaboravili da im je nekad bilo suđeno da postanu leptiri. I kod mene postoji opasnost od zaborava na napredak ako me netko posjedne za stol pun slasne hrane čija se količina nikada ne smanjuje.

Stajao sam na pokislom betonu, a iza mene su se nazirala neka brda za koja sam odlučio da će biti moje prvo odredište. Bilo je oblačno, a zrak je bio boje zelenog filtera i još uvijek svjež od kiše koja je tek završila. Kamera mi se lagano približavala s leđa, a ja sam okrenuo samo glavu i ramena i uputio joj pogled koji bi netko mogao shvatiti kao indiferentnost, ali se zapravo radilo o konačnoj odlučnosti. Jako mi se sviđalo kako sam bio obučen. Imao sam kremaste cipele koje nisu imale vezice i koje su bile postavljene na debele džonove. Hlače su bile iste boje iako ne volim svijetle tonove na nogama ali ove su mi dobro stajale. Takav je bio i debeli džemper koji je stvarao iluziju da imam mišićavo tijelo i široka ramena, što je bila prilično dobra priprema za ono što tek treba slijediti.

Sloboda mi nije značila ništa jer tada nisam imao tebe da glazbu koja se javljala u mojoj glavi oblikuješ u stvarnost. Kleknuo sam na tlo, dlanovima zagrabio tamni pijesak te ih podigao nebu kao da prinosim žrtvu. Mislim da su to moje oči govorile “prihvati me, zaštiti me” iako već odavno nisam bio dijete. Ali sigurnost je valjda univerzalna potreba. Svaki moj položaj tijela odražavao je umjetnost, a meni nije bilo mjesto u muzeju nego tu, u ovome svijetu žednome materijalne poezije, gladnom ljubavi i ispunjenja. Zato sam se pretvorio u ženu, zagrizao jabuku i neko vrijeme ostao na plaži oblikovati vlastitu promjenu.

Prozorska iluzija

Bio je prosinac i spustila se ledena noć, a on je imao slomljeno krilo pa nije mogao odletjeti u toplo gnijezdo na nekom starom tavanu u centru grada. Zbog toga se jedva uspentrao u vlažnu kartonsku kutiju koja je bila ispunjena zgužvanim papirima, a nalazila se na kanti za smeće koja je pripadala obližnjoj kući i s koje je pucao pogled u lijepu prostoriju u kojoj se stanari još uvijek nisu zaštitili od ledenoga mraka spuštanjem rolete na električno upravljanje. Njemu je svjetlost sobe zagrijala oronulo staro srce pa je umjesto sna radije zavidno stao promatrati zasigurno lagodan život njezinih stanara.

U prostoriji se nalazio stol. S jedne strane stola sjedila je žena koja je izgledala njegovano, ali koja više nije izgledala mlado. Nije dizala ukočeni pogled sa skupocjene govedine iz organskog uzgoja koju je rezala svojim elegantnim pokretima. Isprva mu se učinila dominantnom i prekrasnom, ali nešto mu je u njenom držanju odalo da je strahovito nesretna, ili barem nevjerojatno ljutita. S druge strane stola sjedio je muškarac. Bio je u ranim četrdesetima, a njegovi su čvrsti mišići privlačno popunjavali svaki centimetar direktorske košulje koju je nosio na sebi, no nije bio nimalo lijep jer je izgledao strahovito umorno, ali ne onako kako izgleda osoba koja je puno radila i malo spavala, nego osoba koja se mnogo napatila. Ni muškarac ni žena nisu govorili, a njemu se, neudobno smještenom u vlažnoj kartonskoj kutiji na kanti za smeće, polako učini da je toplina prostorije u koju je gledao ipak samo privlačna varka.

I bio je u pravu, iako nije znao baš ništa o ovo dvoje stanara lijepe kuće s roletama na električno upravljanje. Jer da je znao, njegovo bi se maleno srce sledilo brže od maglenog daha koji mu je izlazio iz nosnica, a on bi izletio iz kutije, zaboravljajući na trenutak svoje slomljeno krilo, u potrazi za nekim manje toplim, ali daleko spokojnijim mjestom. Ali on to nije napravio, već je samo spustio glavu između krila i odlutao u nemiran san. On nije znao da taj muškarac već godinama vara ženu zato što je ovisan o tjelesnosti i zato što je u drugim ženama, a ponekad i pokojem muškarcu, ali ne zato što je homoseksualac, nego zato što nikad nije dobio ljubav od svoga oca, pokušavao naći osjećaj bliskosti i osjećaj pripadnosti, a sve što bi na kraju dobio bila je samo još veća ispraznost, pa se sada, dok je nezainteresirano žvakao ukusni odrezak, pitao koliko će dugo još moći tako izdržati i bi li trebao reći ženi da jedna djevojka već šest mjeseci nosi njegovo dijete i da mu je jedan od momaka s kojim je proveo jedno sumorno poslijepodne nedavno priopćio da ima HIV. I on, nespokojno snivajući u svojoj kutiji, nije znao da ta žena, lijepo odjevena i kraljevskoga držanja, po cijele dane leži u krevetu, praznoga pogleda uperenog u strop ili u neko zaboravljeno davno vrijeme, a onda se navečer iskobelja iz postelje, nazove restoran i naruči večeru, a zatim se pomno dotjera za svoga supruga, ne zato što joj je stalo do njega, nego zato što očajnički želi očuvati sliku života koji nije izgubio svoj put. I on nije znao da ta žena nikad neće saznati o nezakonitom djetetu svoga muža, kao ni o njegovoj vjerojatnoj sramotnoj bolesti jer će sutradan, kad joj suprug ode na posao, onako kako to priliči pravoj ženi, tiho, dostojanstveno i odlučno, u svoje ruke uzeti pištolj koji su godinama ranije kupili da brani njihov luksuzni dom, a onda će joj, dok pred ogledalom bude nišanila svoje grlo, cijelim tijelom prostrujati silovit nalet života jer će iznenada shvatiti da ona, za razliku od većine žena i od većine muškaraca, zna baratati pištoljem jer ju je još kao mladu otac učio pucati. Ta će električna spoznaja najednom vratiti želju za uzbuđenjem u svaku poru njena umorna tijela pa će ona, dok joj suprug bude koristio pauzu na poslu kako bi otišao na testiranje u bolnicu, spakirati najosnovnije stvari u svoj maleni kofer, a onda otputovati na prvi let u državu za koju joj ne treba viza i tamo potražiti život pun avanture, daleko od hladne kuće i daleko od zaboravljenoga muža. Sve će se to zbivati dok on bude mahao svojim slomljenim krilom ljudima na glavnome gradskom trgu, odavno zaboravivši i nju i njega.

Između tramvajske stanice i sata

Bio je star i bio je bolestan i bio je izgnan i nije djelovao kao da će izdržati dugo. Ali još je uvijek bio živ zato što je neki životinjski nagon za opstanak iz njegovih vena tjerao svaku pomisao na predaju. Već se odavno prestao obazirati na to što drugi misle o njemu, ali to nije značilo da je izgubio dodir sa stvarnošću. Baš naprotiv, volio je provoditi vrijeme među ljudima. Njemu najmilije mjesto u cijelom gradu bio je glavni trg, onaj na kojem je neki ban iz davnina svojom sabljom odlučno pokazivao prema jugu iako on sam nije imao pojma što se to na tom jugu nalazi da bi bilo vrijedno upiranja oružjem, a i taj mu spomenik uopće nije bio zanimljiv kao stotinama turista koji su se svakoga dana, neovisno o godišnjem dobu, fotografirali ispod njega i zavaravali same sebe da će te fotografije pogledati više od dva-tri puta. Ne, on gotovo nikada nije odlazio do tog beživotnog kipa, ali jest odlazio do podnožja svjetiljke koja se nalazila između tramvajske stanice i velikoga sata. Tu bi se on popeo na postolje koje je služilo kao sjedeći prostor i onda bi stao promatrati vrevu užurbanoga trga.
A taj trg doista jest bio užurban. Evo, na primjer, svaki put kad bi mladi gospodin koji prodaje čestitke za pse ili za djecu ili gladne u Africi upitao nekog od prolaznika: „Imate li petnaest sekundi vremena?“ taj bi isti prolaznik ili možda prolaznica odgovarao: „Oprostite, nemam, strašno se žurim“, a onda se gotovo trčećim korakom udaljavao od razočaranoga prodavača koji je već izvadio i uređaj za izdavanje fiskalnog računa. Dok je on tako stajao na postolju i promatrao tu scenu, uvijek bi ga iznova začudilo zašto su ti isti prolaznici, koji su se toliko žurili kao da moraju zaustaviti neku bombu prije no što eksplodira, a onda još na brzinu kupiti haljinu i cipele za svečanu dodjelu medalje hrabrosti, najednom naglo usporavali korak čim bi se malo udaljili od prodavača.
A bilo je i ljudi koji se uopće nisu žurili nego su djelovali kao da vole stajati i čekati. Glavna je čekaonica trga bio veliki ružni sat koji već odavno bio mnogo više od dvanaest brojeva i dvije kazaljke. Taj je sat za cijeli grad bio simbol veselih susreta, toplih zagrljaja, ljutitih uzvika „Opet kasniš!“, nekih novih poznanstava i razočaranog pogleda spuštenog na ekran mobitela koji nosi poruku „Oprosti, nešto mi je iskrsnulo, ipak danas neću doći“, a ti si se potrudio i uranio si čak petnaest minuta i namirisao onim groznim parfemom koji si dobio za rođendan samo zato da se vidi da ti je stalo. I baš je tu on najviše volio provoditi vrijeme jer su ljudi koji su čekali često znali svrnuti pogled na njega. I svakako su reagirali – jedni bi se stali rugati i upirati prstom, drugi bi s gađenjem odvratili pogled, a treći bi se pravili da ne vide ništa, ali bi mu prišli tek malo bliže, kao da mu daju do znanja da i za njega ima mjesta među njima. Takve je ljude volio najviše i zapravo je zbog njih i dolazio na ovo mjesto. Jer njemu je, kao i svakom drugom biću, bio potreban osjećaj pripadnosti, pa je, svaki put kad bi neka dobra duša sjela do njega i dobrodušno se nasmiješila, on nju neprimjetno pozdravio podizanjem svoga slomljenog golog krila, nakon čega bi se opet dao u potragu za sitnim zrnima hrane.